Pjesma slobode

Izgubi se u dirkama klavira. Pusti crne da sustignu bijele. Dozvoli prstima da igraju valcer ljubavi. Pronađene. Izgubljene. Svepostojeće.
Pa se nasmij. Razvuci osmijeh.
Pokaži osjećaje u terci sevdaha. Pronađi dušu zagubljenu u lavirintu materijalizma.
Lavirint sa stijene, stijena sa planine,
planina sa oblaka, oblak sa Mjeseca,
Mjesec sa Sunca, Sunce sa zvijezde,
zvijezda iz galaksije, galaksija iz beskonačnosti.
Beskonačnost u sebi.
Sebe u beskonacnosti.
Otkrij. Usudi se. Digni glavu.

Pogledaj dalje, pa se ispravi.
Osvijesti pršljenove svoje kičme.
Dozvoli kostima da plešu onaj tango harmonije i ljubavi.
I voli.
Cijelim svojim bićem, postojanjem, sadašnjošću.
Voli ovdje i sada.
Voli uvijek.
Voli sebe i ne daj da ti drugačije narede.
Naredi ti njima.

Uredi ti sebi.
Sredi, redi, predi, kao mačka, predi.
Uživaj!
Odmotaj klupko voljenja i ne obaziri se kad ti kažu da si napravio nered.
Red je u neredu, ne u redanju.

Pogledaj se, pogledaj me, pa vidi.
Zagledaj se u oči.
Očima naslikaj život, jer život je duša u duši.
Oči u očima očiju onih koji gledaju da vide.

Budi sjajno, budi čudo, budi ptica u beskonačnosti zadovoljstva.
Ptica slobode, mačak užitka, duša voljenja.
Dođi sebi da dođes meni. U oblacima energije mi se obraduj.
Tebi se vraćam, dušo.

Hodaj po biserima na dnu mog postojanja.
Ne predaj se.
Idi u noć, i ne okreći se.
Tu sam ti, vjeruj.

Idi, istrazuj, zagolicaj uspomene iz djetinjstva.
Osvijetli tunele sakrivenih piramida.
Pronađi skriveno drago kamenje u prostorijama daleko od očiju svijeta.
Tamo si dobrodošao, tamo te čekam.
U neznanju i iluziji samospoznaje, po nekad mi pokažes prečice.

Hvala ti.
Sjedi tu sa nama.
Dodirni mi ruke i čuvaj me u kući onih koji se vole.

Nikolina Garača

Ko sam ja da si sudim?

Osvrnem se i porastem, okt. 2016.
Ostajemo ti i ja.
Naše duše razigrane u jesenjem povjetarcu što miriše na kesten.
Oči u oči sa strahom od samoće, vidim te.
U meni si.
Lepršaš.
Smijem ti se srdačno kao da si sad stigao s puta.
U tebe bježim, manja od makovog zrna, i krijem se.
Svemiru, sakrij me!
Nebo i postojanje, bezgranično bistvovanje u okeanu jedinstva.
Savršeni mir u iluziji nemira.
Ljubav u eteru majstorskih pojmova debakla zvanog romansa.
Stratosfera oko jezgra životnog doba.
Sadašnost u izmišljenoj istoriji takmičarskih era promijena.
Pjesma bez pjesme, korak bez koraka.
Kvantni skok u skokovitom kvantitetu frekvencija.
Struja u okeanu podzemnih krugova raja.
Zagrljaj zapamćen u nervima koji odumiru.
Osmijeh u košnjama pejzaža nijansi dobrovidnih.
Sivilo kroz naočale drugih.
Crna čokolada na vrhu i dnu jezika.
 
Ko sam ja da si sudim?


Nikolina Garača
 
 

Ubistvo Ega: Posljednji vapaji Uma

Dođe tako po neko veče bez planova, neki petak, subota ili nedjelja. Za nas koji gradske izlaske izbjegavamo, a živimo u gradu, ovo mogu biti večeri guštanja i preporoda. Kažem mogu, ako se fino isplaniraju. U suprotnom, huršlus; bitka, rat i apokalipsa vrebaju iz ćorsokaka egoističnog uma. U redu, objasniću se. 

Svaki napad je poziv u pomoć. U ovo ubrajam i napade mene na mene. Obračunaju se (obično neplanski) Mozgonja i Dušica. Od svih polja i tema kojima se mogu baviti, kao da me svaki put ubodu gdje sam najtanja. I jesam, jer da nisam to me ne bi tako uzdrmalo. Kreće diskusija…

– Vidiš, ništa nemaš planirano večeras. Nisi produktivna.
– Ali jesam, ovo je vrijeme za mene, za opuštanje i odmor.
– Hajde, hajde, odmaraj se, sama sa sobom.
– Ništa mi ne fali. Svako treba nekad da uspori i sebi da pruži malo oduška.
– Aha. Uspori, tako sama, neka drugi žive, izlaze i lumpuju. Ti kao nećeš da se družiš?
– Pa družim se, znaš, i sa sobom se nekad valja podružiti.
– Samac si usamljeni!
– Nisam usamljena.
– Samac, samac!
– Sami ćemo i umrijeti, pa šta?!
– Pa kako misliš biti srećna?
– Zar sreća da mi zavisi od drugih?
– Dok si se uznemirila, izgleda da zavisi.
– Nerviraš me, nisam produktivna kad si takav.
– Kolumbo, rekoh ti, nisi produktivna! I dalje nemaš plan…
– …

Ćutanje. Nemir. Um me šupa. Napada me, ali shvatam – poziva me u pomoć! Vapi za spasenjem i vrišti ne bi li pridobio moju pažnju. Posmatram ove misli i shvatam kako sam vješta u tom posmatranju. Prije nekoliko godina sigurno bih se na njih primila i do sada preživjavala treću egzistenijalnu krizu u čašići etanola i dimu duvana. 

Neplanski tako sjedim i razmišljam o dragim ljudima. Ili su se oni rasuli po svijetu, ili sam ih ja u svome okupila. Možda sam se i ja rasula pa me oni skupljaju u ovo što jesam. Promatram i svoju samoću; duboko u sebi nazirem mir. Zaplahuje me iz daleka smirujuća, jaka vibracija. Odakle mi ovo, pitam se. Sama sam, mora da je iznutra. 

Pogled otkrića nove stvarnosti, okt. 2016.


Skupljam ljude kao zvijezde po nebu. Osjetim silu Nikolinine teže kada zagrlim one koje volim. Ljubav u meni raste nezaustavljivo. Čuda se dešavaju! Um pokušava da me pita zašto mi ne dođe neko ko će ostati. Zvuči li vam to poznato?

Svima nama koji sa lupom u ruci tragamo za nekim, zaustavimo se. Draga Nikolina, pa i ti si neko! Zar ne vidiš, a tako je očigledno, da si sebi i početak i kraj; da u tebi izvire i u tebe uvire vječna rijeka ljubavi; da primaš svemirski poklon prihvatanja sebe? Ti si Dušica, Duša dijete koja tek prohodava – to si ti!

Dragi moj Mozgonja, produktivnija nego ikad večeras se poklanjam sebi. Svako drugi bi mi bio suvišan, sve dok Dušica u meni ne poraste. I hvala ti, Mozgonja; ti me treniraš i učiš da vrednujem božanske darove samoće. 

Večeras ostajem kod kuće, u miru i ljubavi. Doće mi ono što treba da dođe. I vi ste pozvani. 

Kako sam ostvarila svoj san: Vision board – Pano vizije

Danas sa vama želim da podijelim jedan moćan alat o kome sam prvi put čula na predavanju iz Uvoda u Socijalni Rad na koledžu u Kanadi. Zove se Vision board, a u mom slobodonom prevodu pano vizije. Pokušala sam da o pronađem informacije o njemu na internetu na našim jezicima, ali nisam uspjela. Ako vi znate za neke resurse, slobodno mi pišite; uvijek želim da znam više.

Radi se o konceptu zasnovanom na zakonu privlačnosti. U najkraćim mogućim crtama, kako zračiš, tako privlačiš. Ukoliko ste od onih koji ne vjeruju pretjerano u slične zakone, podsjetiću vas na sve one “slučajnosti” kada ste o nekome razmišljali i nedugo nakon toga tu osobu sreli; ili onda kada ste nešto poželjeli i to je u vaš život “slučajno” došlo preko noći. Predlažem vam da razmislite o tim sinhronicitetima i probate ovu tehniku i sami – zabavna je, a ništa veliko ne možete da izgubite. Na kraju krajeva, potencijalni dobitak nam je svima neuporediv sa minimalnim ulaganjima koja su za ovo neophodana.

Moj prvi pano vizije, feb. 2015.

Ovo je primjer mog prvog panoa vizije kojeg sam napravila u sklopu tog predmeta na koledžu. Trebalo je da se fokusiramo na viziju sebe kao budućih socijalnih radnika te da namaštamo gdje se mi to vidimo. Da li u radu sa mladima, starijima, u domovima za djecu ili omladinu; da li da radimo sa imigrantima i izbjeglicama ili pak sa siromašnima; da li se specijalizujemo za rad sa osobama sa invaliditetom ili drugim poteškoćama u našem društvu… sve su nam opcije bile otvorene. Na nama je bilo da se preispitamo i osmislimo svoj idealan put.

Pano može da se pravi na više načina. Mi smo praktikovali da u sredinu hamera (ili improvizacije istog, napravljenog pomoću reciklirane kutije i nekoliko A4 papira) nalijepimo svoju sliku. Mama izvini što sam te morala isjeći, ali ovo je bila najljepša moja slika koju sam u tom trenutku imala.

Sada ću vam malo pojasniti ovu svoju viziju. Na sebe sam “kačila” razne uspijehe koje sam za sebe zamislila. Dozvolite sebi da budete kreativni! Koristite crteže, bojice, markere, čak i predmete ukoliko oni najbolje opisuju vas. Ovdje možete pogledati još primjera panoa drugih ljudi.

Ruka je za mene prestavljala ruku koju pružam svima kojima moja pomoć dobro dođe. Pisala sam “1st hand experience; this can change your life”, predstavljajući svoju ideju da prvi put kada nekome pružim ruku, to i njima i meni znatno mijenja život. “No man is an island” je značilo da nam je svima potrebna podrška. Mladi su budućnost i slične izjave su odraz mojih uvjerenja.

U donjem desnom uglu stavila sam fokus na sebe; šta ja to želim u svom životu. Želim učenje, knjige, istraživanja, lampice nad glavom, da zarađujem za svoj život i da radim ono što zaista volim. To predstavljam ovom strelicom ka žutoj kući koja simbolizuje rad u centru za mlade. Put do te kuće je put onih koji su usamljeni, obeshrabreni, siromašni i povrijeđeni; to je put promjene.

Lijepo to izgleda, zar ne? E, još je ljepše kada se to tako i ostvari!

Na radnom mjestu (centar za mlade), maj 2016.
Dnevni boravak za čilanje u centru, maj 2016.

 

Ubjedljivo jedna od najpopularnijih igrica u centru, maj 2016.

Mjesec dana po mom diplomiranju (do kojeg sam došla kao studentica generacije – sjetite se knjiga i lampica sa panoa), izborila sam se za posao u – centru za mlade! Ljudi, moj se san ostvario! Radila sam direktno sa ranjivom populacijom mladih kojima je bila potrebna podrška. Dream come true, rekli bi neki. I ja bih to rekla, samo malo drugačije: kako zračiš, tako privlačiš. 

Zračite, dragi ljudi, zračite ljubavlju i onime što želite da doživite u ovom životu.

Svemir neće omanuti.

Kako i zašto me nije popustio povratnički entuzijazam

Prije malo više od mjesec dana preselila sam se nazad u Banjaluku. Svakodnevno srećem poznanike i poznanice na čija sam pitanja odveć navikla. “Kako je u Torontu? Do kad ostaješ ovdje? Aha, aha.. Pa što to? Baš si blesava. Znači vratila si nam se? I šta ćeš sad? Eh, da je meni otići…”

Džaba; džaba i nagrade, i stipendije, ponude za posao, astronomska plata, novo društvo, hobiji i interesi, kad u meni ne izazivaju strast. Ravnodušno ih gledam i sa zahvalnošću ostavljam nekome drugom. Osvajam svoj uspijeh i svoju sreću. Toliko je jednostavno da ću vam i podsmijeh oprostiti.

Nikad se ne bih mijenjala za iskustvo koje sam smjela da dobijem za dvije godine u Kanadi. Porasla sam u mnogim aspektima sebe: lično, profesionalno, duhovno, društveno, a ponajviše djetinje. Živi sam dokaz da je Antić bio u pravu zapisavši “Da bi se istinski volelo, treba odrasti do deteta.”

Odrasla do djeteta, Banjaluka, okt. 2016

Djeca znaju šta im se sviđa, a šta ne. Ona otvoreno pokazuju osjećanja, namjere i težnje kako bi od okoline to sviđanje i dobila. Naivno šetaju svijetom poklanjajući bezrezervnu pažnju sadašnjem trenutku. Djeca znaju šta je za njih radost i sve što žele je da radost budu, ovdje i sad. Ne brine ih mnogo mogućnost bankrota ili propuštena prilika zarad nekog ranijeg izbora. Djeca vole cijelim srcem; šta je to drugo nego sreća?

Dok postajem sve više dijete, shvatam kako zbunjujem druge svojim godinama. I sebi nekad zazvučim nevjerovatno kad pomislim gdje sam sve bila i šta sam radila od ’95. do danas. Ipak, vrijeme provedeno u Kanadi uvelike me je oblikovalo u ovo što jesam, a čudo sam (kažu neki dragulji oko mene).

Uzdignute glave izgovaram “Jesam, čudo sam”, ali nastavljam “i svi smo mi čuda na svoje načine”. Čudo u meni se probudilo onda kada sam osvijestila svoju misiju i strast. Put do toga je bio krivudav, ali i jedini ispravni. Vidite li kako se te dvije odrednice nadopunjuju? Nije moglo drugačije.

Preuzeto sa http://thevinylshack.com/images/T/1075.png

Bilo je neophodno da se sama preselim na drugu stranu Zemlje, radim po 3 posla dok studiram na engleskom i volontiram kako bih postigla sve što jesam. Moralo se desiti da putujem po 5 sati dnevno i da me kulturni šok slama i prelama u samoći studentskog sobička. Svemir je udesio da radim neplaćenu praksu po više od 8 sati dnevno noseći se sa zadacima stalnih uposlenica. Zaredalo se i onih emotivnih trenutaka: nostalgija, nedostajanje, neispunjena potreba za bliskošću i pokazivanjem afektivne vezanosti, čežnja za porodicom, maminom hranom, rješavanjem nesporazuma… Nije bilo moje da izbjegnem raspadanje i sastavljanje svoje ličnosti kada god bi dolazilo do životnih promijena. Trebalo je da Svemir testira moja vjerovanja i predanost Njemu; ti su mi ispiti bili najizazovniji.

Položila sam. Znam da jesam jer danas živim svoj san. Svako jutro se budim zahvalna jer smijem zagrliti mamu i poželjeti joj divan dan.

Mama i ja, Banjaluka, okt. 2016

Ne prođe niti jedan dan a da se izjutra ne obratim sebi. Pričam sa Kosmosom unutra i sve se tada dogovorimo. Kažem mu koliko ga volim i koliko mi je čast biti živa, na putu koji je najbolji mogući za mene. Zamolim ga da nas čuva i da nastavi da radi ono što je najbolje za nas. Saopštim mu i svoje nove ideje i maštanja, pa se zahvalim što je uz mene. Iskreno se obradujem svome srcu koje kuca, očima koje vide i tijelu koje me savršeno služi. Na glas se smijem kada osjetim uzbudjenje i radost. Volim život.

U sebi sam otkrila izvor – nepresušan, čini se. Zato me nije popustio povratnički entuzijzam. Niti će, jer vratila sam se sebi.

 

"Nisam dovoljno __________ ."

“Ne mogu ja to. Nije za mene.
Što sam uopšte i počinjala?
Jesam li stvarno mislila da mogu da se mjerim sa njom?
Odkud mi ideja da mogu da joj pariram?
Vještija je. Ljepša. Mršavija. I zgodnija.
Više zaradjuje. Ima bolji auto. I odjeću.
Ima porodicu koja joj uvijek pomaže.
Srećna je kad god je sretnem.
Ja nikad neću biti tako srećna.
Putuje svako malo i govori tri jezika.
Svi je obožavaju. Sve joj je potaman.

Bolja je. Bolji je. Bolji su.

A ja…
Nisam dovoljno _________.”

Mnogi od nas po nekad zapadnu u vrtlac ovakvih misli. Tada tugujemo, patimo i ne želimo nikome (pa ni sebi) priznati kakve nas to misli muče. Čine se da bi nam svi rekli da nemamo za čim da žalimo; da sve što nam je potrebno u životu imamo; krov nad glavom, hranu, vodu, sigurnost, porodicu i prijatelje…

A u nama neka rupa. Duboko, duboko u sebi osjećamo nemir. Nešto nam ne da mira. Nešto nas tjera da tugujemo. Nešto što ne želimo, ali je tu i u samoći se ne da ignorisati.

Nečemu su nas naučili drugi u odsustvu naše svijesti o tome. Možda smo bili premali, a možda preslabi, da razlučimo kako to nema smisla. Govorili su nam da moramo biti uspješni; da ćemo propasti ako ne steknemo diplome; da treba da budemo najbolji u razredu, generaciji, fakultetu, svijetu! “Vidi kako Marko zna da bude pristojan. Vidi, on sve radi kako treba, a ti…” Rekli su da je muškarac tu da zarađuje, a žena da brine; da će samo ona mršava, uteguta i vazda našminkana biti voljena; da muško mora da radi, pije i donese hljeb na sto. Zasuli su nas reklamama i idejama o tome kakvi treba da budemo.

Dok smo bili klinci i klinceze, govorili su nam: “Ako me ne poslušaš, ostaviću te!”

Ostavićeš me? Ostavićeš me ako ne slušam jer tad nisam vrijedna tvoje ljubavi? Aha, kužim – ljubav i pažnju moram da zaradim! Pa evo, sad ću ja to, sve ću kako ti kažeš. Tako je nastalo ono nešto, potreba da zaradimo pažnju. I ljubav.

Uslovili su nas. Toliko smo se ovoga naslušali i nagledali, da nam je postalo normalno uslovljavati ljubav. Sigurno ste nekad čuli “Nije svako vrijedan moje ljubavi. Zašto da je trošim na one koji je ne zaslužuju? Biram ljude kojima ću pokazati toplinu. Reći nekome da ga voliš je veoma ozbiljno. Ne poigravaj se osjećanjima, prokockaćeš ih…” I tako u nedogled.

Ako mislimo da drugi po sebi nisu vrijedni naše ljubavi, onda mislimo da ni mi u svom suštinskom izdanju nismo vrijedni njihove. Pa se onda usamimo, rastužimo i osjetimo napuštenima. Mislimo da smo nevažni, nesnažni i nebitni. Odatle onaj vrtlog misli: “Nisam dovoljno…”

Sjetite se ovoga kad se sljedeći put osjetite tako. Znajte da vas to vaš um vodi u zamku. Svojim ste postojanjem zaslužili ljubav, a nje bar ima beskonačno mnogo. Množi se dijeljenjem.

Tada podijelite ljubav. To je najljepša stvar koju možete uraditi.

I još ste slobodni da birate kako ćete voljeti druge. Zagrljajem? Pozivom? Cvijetom? Volim te?

Biraj.

I slušaj Sopot. Sopot je ljubav.

 

Priča o ljubavi: Avantura sa bjeskalicom

Da li ste gledali Ljude u crnom?

Scena iz filma “Ljudi u crnom”

Uvijek me je oduševljavao ovaj patent bljeskalice, štapića koji zabljesne i pobriše pamćenje ljudima bez naočala. Upamtite ovu alatku.

Vodim vas sada u jednu avanturu. Spremni? Idemo.

Sjetite se onih ljudi iz ovog života za koje ste pomislili da su vaše srodne duše. Mislite na vaše najbolje prijateje; na vaše mentore; na profesore na koje ste se ugledali. Prisjetite se onih sa kojima ste bili nerazdvojni. Ne zaboravite ljude koje ste sreli putujući i one koje ste za par dana poznavali bolje nego članove svoje porodice. Sjetite se onih koje ste poželjeli zagrliti, uzeti i ponijeti sa sobom kući samo da vam budu blizu; ljudi koje ste neobjašnjivo zavoljeli ili u koje ste se zaljubili. Mislite o onima čiji su vas pogledi očaravali i osmijesi sijali kao da bacaju svjetlo na vaše srce. Zaustavite se sa čitanjem i jasno vizualizirajte takve osobe.

Imate neke ljude na umu? Ili jednu osobu? Znate ko je to?

Odlično.

Zamislite sada energiju te osobe kako vam prilazi. Ona postoji, ali ne izgovara svoje ime i prezime. Osjećaji koje ona budi u vama su dovoljni prepoznate tu osobu; to je vaša srodna duša. On ili ona ne spominje svoju porodicu, svoje roditelje ili djecu; ne govori vam o svome poslu i hobijima; ne naglašava svoje obrazovanje, godine i vjeru. Ta osoba se pretvorila u sušto postojanje.

Oduševljeni ovom prilikom, vi toj osobi predlažete sljedeće.

“Pođi sa mnom. Idemo na vikend u grad u kojem nikad nismo bili. Tamo nas niko i ne poznaje. Idemo da zajedno istražujemo svijet; da slobodno plešemo po ulicama, šetamo po plažama, pijemo mirisne čajeve i jedemo najljepše kolače. Idemo da ležimo i posmatramo zvijezde, a onda zaspemo čvrsto zagrljeni. Da posmatramo izlaske i zalaske sunca držeći se za ruke. Da rame uz rame mi ćutimo. Idemo da okusimo slobodu i dozvolimo željama da se ostvare…

U nedjelju uveče, kada se vratimo, bljeskalica će nas bljesnuti. Ničega se nećemo sjećati. Za naše radosti niko neće znati.”

Prilično sam sigurna da bi većina nas bez razmišljanja pristala. I većina onih koje ste zamislili ranije.

Ipak, okovali smo se da se ustručavamo, ganjamo iluziju života i propuštamo mu poentu. Nije dobar dan onaj kad vas niko ne naživcira. Dobar dan se mjeri po broju osmijeha, trajanju smjehotresa, jačini zagrljaja i  količini bezuslovne pažnje. Ovo smo nekako zaboravili pa se sada plašimo osude ako počnemo da stršimo. Ne želimo da odgovaramo za svoje postupke čak i kada nas jasno vode do sreće, ljubavi i zadovoljstva.

Da li nam je neophodna bljeskalica da bismo se upustili u sreću? 

Eto, razmislite o tome. Ako podstiče ljubav i uzrokuje sreću za mene je to dobra stvar, taman mi hiljade ljudi reklo da griješim.

U duhovnom svijetu nema greške. 

Sve sa razlogom.

Mi sa razlogom.

I ljubavlju.