Iz knjige želja i budućnosti

Neke su riječi bezvremene.
Neke su priče ispričane.
Neke su ljubavi beskonačne.
Neki su osjećaji savršeni.
Lažem.
Ako su osjećaji, neka se osjećaju.
Ako su ljubavi, neka si u ljubavi.
Ako je priča, neka se priča.
Ako su riječi, neka su rečene.
Čuješ li?
Srcem osluhuj riječi onih koji će reći šta treba da kažu.
U priči putnika prepoznaj sebe i udahni, duboko udahni.
Beskonačnoj ljubavi odškrini vrata, tek toliko da ti zamiriše.
Osjećajima plači, smij se, u oči im gledaj.
Vidiš li?
Skriveni hodnici starih duša svoje putokaze kriju u očima tihih, obzirnih.
U svakom oku hodnici su prostranstva polegnuta na koritima izvora.
Nad njihovim bezbrojnim pukotinama lebde umiljate toplote voljenja.
Sa voljenjem pod ruku čeka te zagrljaj. Ne okreći glavu.
Užurbana glavo, osjetiš li?
Svaka privlačna energija vodi te u ljubav.
Izvoli, voli.
Dušom voli.
Ušuškaj se, ušuškam te, ušuškaj me.
Pomozi sebi, meni, nama.
Ne stavljaj tačku gdje joj nije mjesto
Jer tačka traži svoje i
A i spaja
Ne restavlja poput a, ali, nego, no i već,
Pa opet i –
I šta?
Upitnik u potrazi za svojim i
Pa, te, ni, niti,
Auh!
Uzvik,
Krik duše kojom upravlja um,
Nad kojom kontrolu po navici preuzima mozgonja,
a mozgonja je ali.
I ima tačku.
Jer mozgonja nije sastavni, nego rastavni veznik
Koji te od očiju vodi ka koloseumu
U kojem se ljudožderi nadmeću u istjerivanju pravde, normalnosti i pravilnosti.
I pIšI velIkIm slovom kako ne bI Imalo tačku
Pa zurI u prozore prostranstava duša onIh kojI žele da žIve ljubav.
Slijedi putokaze kojih si svjesan i kojih ćeš biti svjesan kada vrata svojih prostranstava odškrineš tuđim očima.
Ništa ne možeš da izgubiš, jer u ovom svijetu nazad ne postoji.
Nazad je fiks ideja ovozemaljskih robova uspijeha.
Nasmij im se. Voli ih. Znaj da smo svi najbolja verzija sebe.
I nemoj šta da zamjeriš.
Sa 23 ljubav je moguća.
Ljubav je moguća.
Danas riječi, priče, ljubavi i osjećanja
Pa sutra život, osmijesi i radovanja.
Srcem slušaj i voli.
Dobrodošli u moj svijet.
U ovom autobusu biće mjesta za svakog ko želi da se zalijeva.
Zar autobus mora imati najviše dva sprata?
Kako to da smo samo na jednom mjestu u jedno vrijeme?
Koje vrijeme? To ne postoji!
Zar onda ni mjesto ne postoji?
Možda postoje sva mjesta koja možeš osjetiti.
Sve u tebi postoji. Ako nije u tebi, nema.
Šta je u tebi?
Granice?
Skokovi?
Lavirinti?
Distance?
Samoća, usamljenost, neshvćenost, čudnost, neuobičajenost, povučenost, osama, tuga, žaljenje, strah, panika, nervoza, kočnica…
Kraj? Početak?
Kreni.
Poveži se.
Glavu gore.
Osjeti kako radi, jer radi.
Napravi sebi mjesta.
Voli. VOLI.
Lijepo je?
Neka bude lijepo još minut, dva. Vječnost. Vrijeme ne postoji.
Ko ti brani? Sam sebi braniš.
Naučen da braniš, od sebe se braniš.
Kako se psi i mačke ne brane od sebe?
Maze se.
Vole se.
I traže da se maze i da se vole.
Traži i ti.
Ne brani se.
Predaj se – sebi.
Sagovornici dođu kada treba da dođu.
Prepoznaj ih.
Ne sumnjaj, mozgonjo. Prepoznaj ih!
Spusti gard, pusti suzu, dopusti srcu da vrišti.
Sve sa razlogom, radi razloga, sa svrhom, znam da znaš, osjetiš, znaš, osjetiš…
Čuješ li?

Vidim te.
Volim te.
Vidi se.
Voli se.

Ti si čudo.

Dobrodošli u ovaj svijet.

Dobrodošli u ovaj svijet.

Zbunjena pjesma

Živjeti za trenutke
riječima neopisive.
Biti ptica
na nebu,
u vodi,
na autoputu.
U snovima putovati,
svijetom ludovati.
Ići u korak
sa bezvremenim,
neočekivanim snovima.
Pisati pjesme
o ljubavi,
a ljubav ne zapisati.
Ono što se zapiše
i poslije tebe postoji.
Šta postoji?
Sve postoji.
Ništa ne stoji.

Broji.
Neopisive dane broji
Od jedan do nula.
Od nula do dvije nule.
Dvije nule – beskonačnost.
Iracionalni most
od treće do četvrte
čakre mene.
I tebe.
Do Svemira,
nemira,
lomećeg tremora,
duše van tremola.
Tijela van duše,
vani,
u nama.

Prožimaš me.
Prožimam te.
Je l’ postoji?
Ne znam.
Da mnome plovi,
plovi.
Da u tebi se lomi,
U meni se zgromi…
Prelomi.

Idemo stazom neucrtanom
u ljudske mape života.
Šta ako?
Ako dođem, ako dođeš?
Ako pođem, ako pođeš?
Ako bude, ako jeste,
ako jesam, ako jesi?

Ako da, onda pusti.
Neka bude,
jer je trebalo da bude.
Neka raste,
jer je trebalo da raste.
Neka remeti,
jer je trebalo da remeti.
Nek’ se rasplamsa
kao suvo drvo
u oluji požara i žara.
Neka gori,
želja,
izgori, sagori
i postane vazduh.
Udahni je.

Ako ne, opet pusti.
Neka je bilo,
jer je trebalo da bude.
Neka sraste,
jer je trebalo da sraste.
Neka remeti,
jer je trebalo da remeti.
Nek’ se istopi
kao kristalna pahulja
u sparini toplotnog udara.
Neka se otapa,
sjećanje,
stopi i istopi
i postane vazduh.
Udahni ga.

U sebe udahni mene.
Odveć smo jedno
u jednom Kosmosu.
U jednoj priči,
sa jednim početko
i neizvjesnim krajem.

Nek’ bude.

Nikolina Garača

Pjesma slobode

Izgubi se u dirkama klavira. Pusti crne da sustignu bijele. Dozvoli prstima da igraju valcer ljubavi. Pronađene. Izgubljene. Svepostojeće.
Pa se nasmij. Razvuci osmijeh.
Pokaži osjećaje u terci sevdaha. Pronađi dušu zagubljenu u lavirintu materijalizma.
Lavirint sa stijene, stijena sa planine,
planina sa oblaka, oblak sa Mjeseca,
Mjesec sa Sunca, Sunce sa zvijezde,
zvijezda iz galaksije, galaksija iz beskonačnosti.
Beskonačnost u sebi.
Sebe u beskonacnosti.
Otkrij. Usudi se. Digni glavu.

Pogledaj dalje, pa se ispravi.
Osvijesti pršljenove svoje kičme.
Dozvoli kostima da plešu onaj tango harmonije i ljubavi.
I voli.
Cijelim svojim bićem, postojanjem, sadašnjošću.
Voli ovdje i sada.
Voli uvijek.
Voli sebe i ne daj da ti drugačije narede.
Naredi ti njima.

Uredi ti sebi.
Sredi, redi, predi, kao mačka, predi.
Uživaj!
Odmotaj klupko voljenja i ne obaziri se kad ti kažu da si napravio nered.
Red je u neredu, ne u redanju.

Pogledaj se, pogledaj me, pa vidi.
Zagledaj se u oči.
Očima naslikaj život, jer život je duša u duši.
Oči u očima očiju onih koji gledaju da vide.

Budi sjajno, budi čudo, budi ptica u beskonačnosti zadovoljstva.
Ptica slobode, mačak užitka, duša voljenja.
Dođi sebi da dođes meni. U oblacima energije mi se obraduj.
Tebi se vraćam, dušo.

Hodaj po biserima na dnu mog postojanja.
Ne predaj se.
Idi u noć, i ne okreći se.
Tu sam ti, vjeruj.

Idi, istrazuj, zagolicaj uspomene iz djetinjstva.
Osvijetli tunele sakrivenih piramida.
Pronađi skriveno drago kamenje u prostorijama daleko od očiju svijeta.
Tamo si dobrodošao, tamo te čekam.
U neznanju i iluziji samospoznaje, po nekad mi pokažes prečice.

Hvala ti.
Sjedi tu sa nama.
Dodirni mi ruke i čuvaj me u kući onih koji se vole.

Nikolina Garača

Ko sam ja da si sudim?

Ostajemo ti i ja.
Naše duše razigrane u jesenjem povjetarcu što miriše na kesten.
Oči u oči sa strahom od samoće, vidim te.
U meni si.
Lepršaš.
Smijem ti se srdačno kao da si sad stigao s puta.
U tebe bježim, manja od makovog zrna, i krijem se.
Svemiru, sakrij me!
Nebo i postojanje, bezgranično bistvovanje u okeanu jedinstva.
Savršeni mir u iluziji nemira.
Ljubav u eteru majstorskih pojmova debakla zvanog romansa.
Stratosfera oko jezgra životnog doba.
Sadašnost u izmišljenoj istoriji takmičarskih era promijena.
Pjesma bez pjesme, korak bez koraka.
Kvantni skok u skokovitom kvantitetu frekvencija.
Struja u okeanu podzemnih krugova raja.
Zagrljaj zapamćen u nervima koji odumiru.
Osmijeh u košnjama pejzaža nijansi dobrovidnih.
Sivilo kroz naočale drugih.
Crna čokolada na vrhu i dnu jezika.
 
Ko sam ja da si sudim?


Nikolina Garača