Sindrom Kanade i trka za uspjehom

– “Uspori, Nina.”

Nekolicina meni dragih ljudi ovo mi je rekla u posljednjih desetak dana. Moj um odgovorio im je tipičnim mehanizmom zaštite mog ega.

– “Ništa ne brini. Dobro ja balansiram, bar sam se tome u onoj Kanadi naučila. Imam unutrašnji alarm koji se upali kada primjetim da radim previše. Tada si dam oduška i na neko vrijeme sve ostavim po strani. Bavim se onim što me odmara. Sada još imam porodicu i priajtelje uz sebe da mi u tome pomognu. Na to sve, svako jutro za sebe odvojim vrijeme da uradim jogu, izmeditiram i pomolim se. Gdje ću više…”

Jedan mi momak nedavno reče: “Pazi se. Od energije se gori, ali se i izgori.” Đavlu malo bilo.

Večeras sebi govorim da usporim. Pregazila sam samu sebe. U glavi sam si postavila ciljeve koji u mojoj stvarnosti mogu biti realni. Nije nemoguće da u narednih nekoliko mjeseci počnem da radim, da taj posao bude ono što ja zaista volim; nije nemoguće ni da oko sebe imam ljude koje obožavam i tim koji mi je druga porodica; izvodivo je i da opet počnem da se bavim radom sa ljudima…

…na uštrb čega?

Da li da razvučem fakultet na još nekoliko godina? Ili da na izlet odem jedom u 3 mjeseca? Hoću li da nastavim sa planiranjem kafa po dva mjeseca unaprijed, ili da se viđam sa prijateljima tempirana i ograničena narednim sastankom? Želim li da mi bude mrsko kada me neko neplanski posjeti jer ja, za Boga, imam pametnija posla? Po kojoj mjeri udešavam svoj život: karijernoj ili ličnoj? Tražim li ravnotežu u iluziji zadovoljstva postignuća, ili u savršenom miru bivstvovanja? Gdje ja živim, u narednoj godini ili u danas? Primjećujem li uopšte trenutke kada srce želi da mi poraste od ljubavi iz okoline, ili ih proživljavam iznova svaki dan?

Svoja sam očekivanja postavila visoko. Istina je da mi ona omogućavaju da brzo rastem. Drugi su, opravdano, svoja očekivanja od mene podigli još više. Trčećim korakom srljam ka ispunjenju i jednih i drugih. U toj trci se umaram i saplićem. Moj život za mnom kaska.

Ovo nazivam sindrom Kanade. Ako bi trebalo da život tamo opišem jednom riječju, to bi bila trka. Stalno se žuri za nekim idealima, dostignućima i naprecima. Rijetko se stane i uoči kako je život u stvari krasan. Kanadski sistem mnoge tjera da rade po 14 sati dnevno – ako žele da “uspiju”, naravno. A ko to tamo ne bi poželio?

U svojoj 21. godini, usporavam. Odričem se želje za preuranjenim “uspijehom” i dajem si sve vrijeme ovog svijeta da uživam. Ljestvicu očekivnja od same sebe spuštam kako ne bih izgorila. Pa neka mi cijeli svijet kaže kako sporetam, ne valjam i ne trudim se dovoljno; tada ću pogledati nazad.

Nikolina, odmori se. Daleko si dogurala. Svaki sljedeći korak ti je rizičan jer marširaš ispred svoga vremena. Polako, dijete. Budi malo i ono što zaista jesi – dijete.

Kako i zašto me nije popustio povratnički entuzijazam

Prije malo više od mjesec dana preselila sam se nazad u Banjaluku. Svakodnevno srećem poznanike i poznanice na čija sam pitanja odveć navikla. “Kako je u Torontu? Do kad ostaješ ovdje? Aha, aha.. Pa što to? Baš si blesava. Znači vratila si nam se? I šta ćeš sad? Eh, da je meni otići…”

Džaba; džaba i nagrade, i stipendije, ponude za posao, astronomska plata, novo društvo, hobiji i interesi, kad u meni ne izazivaju strast. Ravnodušno ih gledam i sa zahvalnošću ostavljam nekome drugom. Osvajam svoj uspijeh i svoju sreću. Toliko je jednostavno da ću vam i podsmijeh oprostiti.

Nikad se ne bih mijenjala za iskustvo koje sam smjela da dobijem za dvije godine u Kanadi. Porasla sam u mnogim aspektima sebe: lično, profesionalno, duhovno, društveno, a ponajviše djetinje. Živi sam dokaz da je Antić bio u pravu zapisavši “Da bi se istinski volelo, treba odrasti do deteta.”

Odrasla do djeteta, Banjaluka, okt. 2016

Djeca znaju šta im se sviđa, a šta ne. Ona otvoreno pokazuju osjećanja, namjere i težnje kako bi od okoline to sviđanje i dobila. Naivno šetaju svijetom poklanjajući bezrezervnu pažnju sadašnjem trenutku. Djeca znaju šta je za njih radost i sve što žele je da radost budu, ovdje i sad. Ne brine ih mnogo mogućnost bankrota ili propuštena prilika zarad nekog ranijeg izbora. Djeca vole cijelim srcem; šta je to drugo nego sreća?

Dok postajem sve više dijete, shvatam kako zbunjujem druge svojim godinama. I sebi nekad zazvučim nevjerovatno kad pomislim gdje sam sve bila i šta sam radila od ’95. do danas. Ipak, vrijeme provedeno u Kanadi uvelike me je oblikovalo u ovo što jesam, a čudo sam (kažu neki dragulji oko mene).

Uzdignute glave izgovaram “Jesam, čudo sam”, ali nastavljam “i svi smo mi čuda na svoje načine”. Čudo u meni se probudilo onda kada sam osvijestila svoju misiju i strast. Put do toga je bio krivudav, ali i jedini ispravni. Vidite li kako se te dvije odrednice nadopunjuju? Nije moglo drugačije.

Preuzeto sa http://thevinylshack.com/images/T/1075.png

Bilo je neophodno da se sama preselim na drugu stranu Zemlje, radim po 3 posla dok studiram na engleskom i volontiram kako bih postigla sve što jesam. Moralo se desiti da putujem po 5 sati dnevno i da me kulturni šok slama i prelama u samoći studentskog sobička. Svemir je udesio da radim neplaćenu praksu po više od 8 sati dnevno noseći se sa zadacima stalnih uposlenica. Zaredalo se i onih emotivnih trenutaka: nostalgija, nedostajanje, neispunjena potreba za bliskošću i pokazivanjem afektivne vezanosti, čežnja za porodicom, maminom hranom, rješavanjem nesporazuma… Nije bilo moje da izbjegnem raspadanje i sastavljanje svoje ličnosti kada god bi dolazilo do životnih promijena. Trebalo je da Svemir testira moja vjerovanja i predanost Njemu; ti su mi ispiti bili najizazovniji.

Položila sam. Znam da jesam jer danas živim svoj san. Svako jutro se budim zahvalna jer smijem zagrliti mamu i poželjeti joj divan dan.

Mama i ja, Banjaluka, okt. 2016

Ne prođe niti jedan dan a da se izjutra ne obratim sebi. Pričam sa Kosmosom unutra i sve se tada dogovorimo. Kažem mu koliko ga volim i koliko mi je čast biti živa, na putu koji je najbolji mogući za mene. Zamolim ga da nas čuva i da nastavi da radi ono što je najbolje za nas. Saopštim mu i svoje nove ideje i maštanja, pa se zahvalim što je uz mene. Iskreno se obradujem svome srcu koje kuca, očima koje vide i tijelu koje me savršeno služi. Na glas se smijem kada osjetim uzbudjenje i radost. Volim život.

U sebi sam otkrila izvor – nepresušan, čini se. Zato me nije popustio povratnički entuzijzam. Niti će, jer vratila sam se sebi.

 

Slijedi svoje srce, nećeš pogriješiti!

Ova priča je smještena na terasi kuće u kojoj sam bila podstanarka jednog ljeta u Torontu. Jutro je, a ja sam upravo završila popunjavanje prijave za posao u svojoj struci, na neodređeno, puno radno vrijeme. Mnogi bi rekli da je to izuzetna prilika, san na javi, šta bi ti više…

Sreću. Svoju sreću, ne tuđu. Ovu sreću:

Vozeći kući sa aerodroma, Sept. 2016.

Sjedeći pred računarom tog slobodnog dana u mjesecu, razmišljala sam o sebi. Osvrnuh se: završila dvogodišnji studij, volontirala, radila, studentica generacije, zaposlena u struci… u tuđini. Šta sada? Gdje se vidim? S kim? Kako? Šta ja želim? Šta stvarno želim?

Nakon što sam izmeditirala i upitala Svemir šta mi je činiti, iz dubine mog srca odzvanjalo je “pođi kući”. Google mi je pronašao kartu, direktan let za tri sedmice, po cijeni nižoj od moje kirije. Ko je ovdje lud?

Poteško mi je da logički argumentujem ovu odluku. Nisam sigurna ni da je ona moja. Intenzitet i količinu radosti koja mi je narasla u grudima ne pamtim da sam u ovom životu osjetila. Vjerujem da svako od nas prati određeni put na kojem može da mijenja trake, da ubrza, uspori i zaustavi se. Poput automobila koji putuje, i mi putujemo. Iako nam konačno odredište i tačna ruta nisu poznati, mi umijemo da ih prepoznamo. Vidimo znakove pored puta, karakteristične građevine i ljude zbog kojih se rađa uzbuđenje: to je to! Na ispravnom smo kolosijeku!

Vjerujem da sam htjela reći ovo. Ne znam za drugi suštinski cilj mog dolaska kući osim pohoda na iskonsku sreću. Sve sa razlogom – nije naše da uvijek znamo kojim.

A gdje čuči tvoja sreća?
Na kojim ti raskrsnicama srce zaigra i oči zablješte?
Pitaš li se šta želiš?
Šta stvarno želiš?
Poslušajte…

 

"Koji me djavo natjera?!", hvala mu!

Prilično sam sigurna da ne postoji međunarodni student koji se nije našao u ovom oblaku misli.

“Šta je meni ovo trebalo?”
“Šta mi bi da uraim ovo?”
“Koji mene đavo natjera?”

Ova pitanja me napadnu kada se suočim sa nekim velikim izazovom ili zadatkom koji zahtijeva trud i rad, a ja se ne osjećam dovoljno jakom. Na primjer:

– Na faksu radimo veliki grupni projekat i svi članovi moje grupe se povuku u posljednjoj sedmici. Na meni ostaje da sve završim.
– Ugovor na poslu će da mi istekne uskoro. Sad treba da radim na rezimeu, dokumentima, tražim drugi posao i istovremeno radim na ovome dok sam pod ugovorom. Kirija ne čeka.
– Za 20 dana treba da se selim, ne znam gdje. Prepuštena sam sebi da vršljam po oglasima i nađem vremena za razgledanje soba i stanova.
– Usamljena sam! Radim, studiram, usavršavam se, volontiram… ali kao da niko nije uz mene ovdje. Svi moji su kod kuće. Nema komšije da pijemo kafu, nema kafića da me konobar zna, nema ekipe za žurku i nema slipovera.

Pritisak, stres, briga i strah.

Reakcije će uveliko da zavise od mog nivoa energije. Nekad će mi biti dovoljno da se protegnem i nastavim da radim, a nekad… pa, čućete.

Život nas uči tehnikama za ublaživanje ovih negativnih i iscrpljujućih faktora. Evo nekih koje ja koristim:

Olovka i papir: ipisivanje toka misli, pisanje u dnevnik, pisanje pisma koje nikad neću poslati (pssst);
–  Tastatura i monitor: pisanje na blogu, pretraživanje interneta za savjete i slična iskustva, blejanje na Fejsbuku, čitanje članaka;
Tava i kutljača: kuvanje – pronalaženje, izmišljanje i isprobavanje novih recepata, zdrava ishrana;
Pedala i točak: vožnja biciklom, vježbanje kod kuće ili u teretani, učenje novih vježbica i stvaranje svog plana za vježbanje, šetanje;
Prisutnost i prostirka: meditacija, joga, istezanje, molitva, einstellen, slušanje smirujuće muzike, vježbe disanja;
Ljudi: pričanje sa bliskim osobama, plakanje sa istima, Skajpanje, istresanje (“venting”) na osobe od povjerenja uz njihov pristanak;
Šećer: u ograničenim količinama, čokolada, sladoled (od čokolade), kolačići i torte (sa čokoladom)

Ovo su moji mehanizmi za nošenje sa stresom. Oni su sastavni dio zdravlja i sreće na svakodnevnom planu. Kada organizujem svoje vrijeme, uvijek pokušam da ostavim prostor između aktivnosti za ove stvari. U socijalnom rau ih zovemo “self care”, tj. briga o sebi.

Ima tako i onih dana kad baš i ne ide. Pritisak nadvlada moje mehanizme i tad sam kao zarobljena. Potreban mi je reset da se podsjetim na iskonske vrijednosti i razloge za sve što radim u životu. Njih sam ispisala u dnevniku pa mi je lakše da ih pročitam svaki put.

Često ni ovo nije dovoljno. Pošto su mi vjera i duhovnost jako bitni i značajni, uhvatim se knjiga i učenja svojih mentora i izučavam ih. Znajući da se ništa ne dešava slučajno, prave riječi me uvijek pronađu u pravom trenutku. One liječe jer me vode ka prihvtanju realnosti kakva jeste. Podsjećaju me da se sve na svijetu dešava sa ciljem da ljudima bude bolje, da se širi ljubav i sreća, i da neko to gore vidi sve. Kao da tom nekome predam onu odgovornost i pritisak sa mojih leđa – i već se osjećam zdravije i ljepše.

Eto, sljedeći put kada se upitaš “Koji me đavo natjera…”, sjeti se da živiš sa ciljem, zdravljem i svrhom, pa reci “Hvala!”.

(Hvala, Svemire, za ovu radost, ljubav i užitak; Toronto, Jun 2016)

Baš me zanima, šta si ti uradio/la ove sedmice da se pobrineš o sebi? Slobono mi piši u komentare ispod!

5 lekcija iz života međunarodnog studenta

Ovaj tekst se temelji na mom iskustvu te nema svrhu mijenjanja tvog života za 10 minuta. 

Pred kraj svog studija na koledžu prijavih se na šestodnevni kamp za mlade lidere, takozvani RYLA. Svake godine ga organizuje lokalni distrikt Rotari klubova koji stipendiraju odabrane kandidate. Zaželim ja iskreno da me odaberu pa tako i bi. Kasnije ću da vam prepričam nezaboravne doživljaje sa kampa, a ako ste znatiželjni, izvol’te…

 (Video created at RYLA 2016, Orangeville, Rotary District 7080)

Izdvajam jedan trenutak koji je me natjerao da se zamislim. Kada smo pošli da spavamo posljednje veče u kampu, cimerka me je upitala: “Kako si uspjela sve to da postigneš?” Tačno je da svi različito definišemo uspijeh, ali po nekad nam pomogne iskustvo drugoga. Zato svoj odgovor dijelim i sa vama u nadi da će još nekome pomoći.

1. Znaj šta želiš i imaj viziju. 
Kliše? S razlogom! Prije ili kasnije svi dođemo u iskušenja kada se upitamo “Čemu ovo sve?!” Tada je veoma korisno imati jasan cilj. Ako si nemir i ne znaš šta hoćeš, upitaj se sljedeće:

  • Do čega želim da dođem?
  • Gdje se vidim u narednih X mjeseci/godina?
  • Šta me pokreće i u čemu uživam svaki dan?
  • Bez čega ne mogu zamisliti svoj život?

Kada malo razmisliš o svojim odgovorima, zažmiri i zamisli tu budućnost. Stvori viziju i oboji je stvarnošću – neka u tvojoj glavi svi ciljevi budu postignuti! Mani se skromnosti, maštanje je besplatno! Osjeti sreću, zadovoljstvo i ispunjenost u toj novoj životnoj situaciji. Zatim je pusti; pošalji je u svemir. To je sada alternativna stvarnost.

 
Doći na studij u Kanadu, redovno završavati projekte i zadaće, uključiti se u volontiranja, aplicirati na stipendije, dati svoj maksimum na koledžu – neki su od mojih pređašnjih ciljeva. 

Savjet: ukoliko imaš vremena, napravi pano za svoju viziju! Više informacija na How to make a vision board (sadržaj je na engleskom jeziku; ukoro poseban tekst o njima).

2. Napravi plan i posjećuj ga redovno. 
Kada znaš gdje želiš da dospiješ, potrebno je da saznaš kako da dođeš do tamo. Korisna alatka za identifikovanje ovih koraka naziva se “SMART goals” (“pametni ciljevi”). Ovaj akronim znači sljedeće:

S – Specific – Šta tačno zadatak podrazumijeva?
M – Measurable – Kako ćeš izmjeriti tj. znati da je cilj postignut?
A – Attainable – Da li je zadatak u tvojoj moći?
R – Realistic – Je li cilj realan?
T – Timely – Koliko vremena ti je potrebno?

(SMART goals – preuzeto sa http://goo.gl/h7ko6m)

Svaki cilj će podrazumijevati različite korake. Zato predažem da ih zapišeš. Nemoj se previše brinuti da li ćeš pogriješiti oko nečeg – sigurno hoćeš. Priroda planova je promjenljiva! Kako vrijeme bude odmicalo, predlažem da se vratiš ovom spisku i ponovo ispitaš korake i ciljeve da vidiš dokle si dogurala/o – i kako da ih sada poboljšaš. Evo mog primjera iz prošle godine; ne sudite po kvačicama, moliću.

 
  (Primjer plana za postizanje cilja “uspješno završiti koledž”,
iz mog dnevnika, početak prvog semestra u Kanadi, Januar 2015) 
 

3. Uradi (skoro) sve u svojoj moći. 
Kažem “skoro” jer ne zagovaram onu latinsku po kojoj cilj opravdava sredstvo. Mislim da nije u redu svjesno škoditi drugima zarad svog interesa. Ipak, malo šta u životu nam padne sa neba. Ovo znači da svaki veliki rezutat podrazumijeva veliki trud. Talenti sigurno postoje, ali vještine se razvijaju samo radom. Zato – zasuči rukave i nemoj da ti bude mrsko! Uvijek znaj zašto nešto radiš, pa makar to bilo “jer je osjećaj dobar”.

Savjet: ako želiš da te primjete, po nečemu moraš da stršiš. Pri tom ne mislim na šašavu frizuru ili fluorescentne čarape. Izuzetni rezulatati nastaju kada se uloži izuzetan trud! Nadmaši očekivanja; pročitaj pasus “za one koji žele znati više”; istraži temu na internetu; postavi pitanje; razmijeni kontakt informacije; skupljaj certifikate, napravi svoj portfolio i pokaži ga kolegama; uradi i ono što ne moraš – to će da te izdvoji iz gomile.

(Iznosim svoje mišljenje na kampu RYLA, April 2016)

4. Ono što nije u tvojoj kontroli – prihvataj. 
Lakše je reći nego uraditi, znam. Svi smo bar jednom došli do prepreke koja je veća od nas. Šta tad? Pa, šta su ti opcije? Obično postoje dvije: prva je da budeš Sizif i dalje uzaludno upireš, a druga da batališ taj put i tražiš alternativu. Meni pomaže i da se upitam šta je “najgori” mogući scenario. Ovo je dobar trenutak da posjetiš svoj plan od ranije (mudrost br. 2). Što više vremena trošiš na nerviranje, to ćeš kasnije stići do cilja.

Po dolasku u Kanadu, planirala sam da se zaposlim i radim 20 sati sedmično, koliko je maksimalno i dozvoljeno. Nađoh posao, ali mi nisu mogli garantovati sve sate. Svijet mi se srušio dok nisam shvatila da ne mogu preko noći uticati na odluke svoj nadležnog. Prošlo je par sedmica dok sam se presabrala i shvatila da je najbolja alternativa da nađem još jedan posao. Ne lezi vraže, nađoh još dva!

5. Ne odustaj, traži podršku, vjeruj. 
Hiljadu puta će ti se učiniti da ništa od ovoga nema smisla. Upitaćeš se zar život stvarno mora da bude tako zapetljan i zašto baš tebe da zadesi ovo ili ono. Možda ćeš se osjećati neshvaćeno i najusamljenije ikad. Doće ti da vrisneš, batališ sve i da plačeš istovremeno; o ovome stanju sam već pisala. Upamti sljedeće:

  • Nisi sam/a. Sve knjige i tekstovi ovog svijeta postoje da bi se ljudi sa njima poistovjetili. Biće prije da još tragaš za određenim štivom i ljudima.
  • Traži podršku. Malo ko umije da čita misli na daljinu. Ako se osjećaš negativno, pokušaj se javiti poznanicima, članovima porodice, prijateljima ili meni. Po nekad sve što nam je potrebno su riječi “Sve će biti u redu”, ili višečasovni razgovori, na drugu ruku. Probaj i saznaj šta tebi pomaže pa budi svoj najbolji spasilac.
  • Vjeruj. U bilo šta: Boga, Bogove, višu silu, svete knjige, moć sadašnjeg trenutka, zakon privlačenja, Reiki, drago kamenje, obično kamenje, bacanje graha ili savršenu ravnotežu u svemiru. Vjeruj da se dobre stvari dešavaju dobrim ljudima. Vjeruj da postoji red i da se sve dešava sa razlogom. To će te spasiti kad bude najteže,

————————————
Hajde da se spojimo! Slobodno podijeli svoje mišljenje u komentarima ispod!

Ne želim ovdje da nabrajam svoja dostignuća i uspjehe; njima je mjesto u mom rezimeu. Pišem u nadi da će se naći oni kojima će ova iskustva biti od koristi. Živim u ubjeđenju da će nas ovaj blog spojiti i doprinijeti našim životima. Ako ti se ne sviđa: Alt + F4, sve pet, hvala na posjeti!

Kulturni šok i "Ma imamo Skajp!"

Ovo je priča za sve znatiželjne i one koji se poistovjećuju sa iskustvom života u inostranstvu.   

“Možeš li mi reći nešto više o to kulturnom šoku i kako se on odvio u prvih par mjeseci tvog boravka u inostranstvu?”, pitala me je.

Vrteći film do januara 2015. godine kada sam sletila u kanadsku snježnu oluju, shvatam da taj kulturni šok i dalje traje! Još uvijek se teško navikavam na megalomanske ulice i bulevare, ogromne udaljenosti između objekata, na 40 stepeni ispod nule i na 0.5dl “kafe” u papirnoj šolji.

Bilo mi je 19 godina kada sam počela da studiram na koledžu nedaleko od Toronta. Tu sam došla sa vizijom da ću neminovno nadjačati nostalgiju i sve izazve koje samostalan život nosi. “Ma imamo Skajp! Možemo se čuti i vidjeti bilo kada, besplatno”, govorila sam. Kako su dani prolazili, shvatala sam da kulturni šok ne zaobilazi nikog. Male, svakodnevne stvari (ili njihov nedostatak) počele su da mi izazivaju nelagodu. Bilo je vrijeme da se suočim sa relnošću, ponovo poredam svoje prioriteta, uskladim očekivanja i drastično promijenim navike. Malo li je!

(“Culture Shock”, preuzeto sa http://goo.gl/mhHTPy)

Da bih vam najjednostavnije opisala o kakvim se promjenama radi, sastavila sam listu manjih šokova koji skupa čine taj tajanstveni, kulturni šok.

  • Jedno odslušano predavanje bilo je dovoljno da shvatim koliko još treba da usavršavam svoj engleski, iako sam ga učila od šeste godine. Kuda Nikolina, tuda i rječnik.
  • Prestala sam da pušim. Svako ko je živio sa nekim porokom ili ovisnošću shvatiće težinu ove rečenice; od kutije dnevno do nikoreta, izgriženih noktiju, kokica, žvakica, bombona, slatkiša i panike. Ovo ne bih uspjela da me nisu podržali ljudi oko mene; hvala vam! U suprotnom bih jerovatno proglasila bankrot, jer jedna kutija košta najmanje $12.
  • U mom dnevniku iz tog doba stoji: “Nisam navikla da budem sama pa se osjećam usamljeno. Nisam navikla ni na život bez nekoga koga uvijek mogu pozvati. Navika mi je da se grlim sa ljudima, tu i tamo prespavam kraj nekog, a ne da sam 90% slobodnog vremena – sama.” Tek sam ovdje shvatila koliko mi je bila važna porodica na koju sam uvijek mogla računati u Banjaluci. Jednom sam, sjećam se, pobjegla da prespavam kod babe jer je u našem stanu bila najezda noćnih leptira kojih se smrtno plašim. Bogu hvala, u Kanadi ih nema toliko; zaista ne znam gdje bih bježala.
  • “Hajmo na kafu! -Izvini, žurim!” Ovaj bih odgovor dobila u 95% slučajeva. Ljudi će vam reći da imaju obaveze, da treba da završe nabavku, da ih čekaju djeca u vrtiću, da je gužva u saobraćaju, da su naručeni kod doktora, zubara, specijaliste, konsultanta, pekara… Ili da su previše umorni za kafu jer su, zaboga, radili cijeli dan. Život je isplaniran do zadnjega, a spontanost je nepoznata imenica. U ovakvoj okolini nije mi bilo mrsko da redovno radim zadaću, volontiram i idem u teretanu; morala sam nečim da se zaokupim.
  • Kada nemam obaveze i ostanem kod kuće naspavana i prepuštena sebi, često budem tužna. Taj osjećaj se javi kada krenem da prevrćem po glavi svoje razloge, ciljeve i svrhe postojanja. Preispitujem svoje odluke i rasuđujem jesam li i koliko srećna i zadovoljna. Zbog ovoga je samoća rizična. Ako još dodam misli o ljudima na koje ne mogu da računam ovdje, shvatim da sam ustvari neshvaćeni samac prepušten sebi koji istražuje filozofiju života daleko od svog doma.
  • Potresao me je uvid da više neću moći da pijem kafe vani i da pazarim svaki dan u pekari. To je zato što su kafići i pekare skupi, ali i rijetki van centra grada. Umjesto toga, u ruksaku bih uvijek imala flašu vode, knjigu, jabuku ili bananu, jer se znalo desiti da satima zaglavim u prevozu.
  • Kada sam pošla u prodavnicu po jastuk i ćebe pješke, drugarica mi se od srca ismijala. Od jedne do druge autobuske stanice bez snijega se hoda 15ak minuta; prodavnica je tri stanice daleko. Zabezeknula sam se shvativši da je prevozno sredstvo neizbježno za svakodnevni život ovdje. Mjesečna karta za prevoz bila je nova stavka u mom budžetu; a kad smo već kod budžeta…
  • Ako na flajeru piše $3.99, kako može da mi naplati $4.50?! Dobrodošli u monopol po mjeri korporacija: porez nije uračunat u istaknute cijene. Kao da one same nisu da se prepadneš, nego još dodaj 13% na sve što nije voće, povrće, hljeb, jaja i mlijeko (i tamponi od 2015. godine). Vodila sam bilješke o svakom potrošenom dolaru, jer sam morala da uštedim za školarinu, kiriju i hranu. Skoro godinu dana mi je bilo potrebno da se oslobodim straha i počnem da uživam u kupovini.
  • Od malena sam učila da kuvam, i nikad mi to nije bilo mrsko. Ipak, uvijek je neko drugi vodio računa o hrani kod kuće. U Kanadi sam shvatila: ako ne skuvaš, nećeš ni pojesti. Znam da ovo djeluje jako prosto, ali ne zaboravite da dolazim iz grada u kojem je McDonalds zatvoren zbog konkurentskih pita ispod sača, roštiljnica i konoba. Ako ništa, u zamrzivaču je uvijek bilo sarme! Kuvanje je tako ušlo u moj planer kao nužna nedjeljna aktivnost.
  • Šta su to asajnmenti, zar ćemo zaista glumiti i snimati video na faksu i kako to da se na času jede i pije – samo su neka od mojih pitanja u prvoj sedmici nastave. Obrazovni sistem je potpuno drugačiji nego kod nas. Procenti se skupljaju tokom cijele godine, projekti se rade van učionica, a profesori sa učenicima komuniciraju svakodnevno! Često bi nam ostavili brojeve svojih telefona da ih možemo pozvati u bilo kakvoj vanrednoj situaciji.

Ova lista se nastavlja. Kulturni šok, kao što primjetite, nije poput obuke na novom radnom mjestu, da se odradi i zaboravi. On je trajan, prati nas i vreba onda kada ga najmanje očekujemo. Skajp je sjajno sredstvo, ali zagrljaji su nezamjenjivi. Kada mi je bilo teško, pisala sam dnevnik čije dijelove ću da podijelim sa vama:

9235c-dnevnik2b-2bplan2bza2bciljeve
(Zapis iz mog dnevnika, januar 2015. godine)
Po posjeti kući nakon prve godine života u Kanadi doživjela sam novo iznenađenje, ali o njemu ću pisati kasnije. Taj šok zaslužuje posebno poglavlje.

Vjerujem da sam vam ovim primjerima bar malo dočarala svoj život u inostranstvu. Ako imate slična iskustva, pitanja ili komentare na moje doživljaje, slobodno mi pišite ispod!

Zašto pišem o životu?

Podugo se već bakćem mišlju da započnem sa pisajem bloga. Često pomislim kako bih neki doživljaj ili razmišljanje mogla da podijelim sa svijetom. Radeći svakodnevno sa ljudima, kako starijim tako i mlađim, shvatila sam da pričanje priča ima terapeutku snagu. Kada god saslušam nekog otvorenog srca i zatorenih usta, kao da vidim stijenu koja im se skotrlja sa leđa. I meni se to dešava; po nekad sve što je potrebno da se presaberem i smirim je prilika da popričam sa nekim – ili sa sobom.

Vjerujem da se ovo u knjigama naziva narativna terapija. Najveća prepeka u ovakvom pristupu je o što je mnogima od nas teško da otvoreno pokažemo soje sabe strane, a bez da se to prevori u bespomoćno kukanje i zapomaganje. Da bi se to izbjeglo, potrebne su snaga, hrabrost, motiv, predanost i vjera. Na žalost, skoro svi smo bili u situaciji kada je nešto od toga izostalo. Tada smo tražili razne načine da se izborimo sa raskorakom između našeg očekivanja i stvarnosti; najčešće bismo se zaokupili nečim (ili nekim) drugim dok ne skupimo sve ranije nabrojane stavke i suočimo se sa sobom.

Taj randevu nas neminovno čini ranjivima, jer se bavimo nečim čega se možda stidimo ili što nas plaši. Malo kome je ugodno strahovati da će biti odbačeni, neshvaćeni, proglašeni “fiozofima” koji samo palamude ili ‘ prepušteni sami sebi. Samoća je najzdravija hrana za dušu, a najora kazna za ego. U svijetu koji odgaja egoiste sebi važnije od zajednice, od naroda, malo ko će sebi dozvoliti rizik samovanja. Pametna glavo, zar ne vidiš – to ti je jedini način da učiš i da rasteš!

Pogledajte oko sebe: mediji, internet, reklamne kampanje i privremena zadovoljstva vrište iz svakog hodnika u lavirnitu zvanom život. Mnogi od nas su se izgubili. Kako i nećemo, kad u jednome danu do nas dođe više od 1000 poruka o tome šta treba da kupimo, imamo, probamo, priuštimo, uradimo… Pa i kamen bi već pomislio da nije dovoljno dobar, da nešto nije u redu sa njim i da mu je jedino rješenje kupovina novog Galaksija S36 ili Snikersa da utoli glad i opet bude svoj. Dragi kamenu, oprali su nam mozgove.

(preuzeto sa “Story of Stuff”, https://goo.gl/HcIrLz )

 

Ubijeđena sam da su vjera i podrška ljudi oko nas ključni sastojci za ispunjene živote. Zbog toga želim da stvaramo svijet u kojem će se svako naći prostor da ispriča svoju priču bez straha i premišljanja. Dobrodošli!