Namorala sam se. Dosta.

Ovo je testament namorane Nikoline koja sada kaže DOSTA.

Moralo se ići u školu.
Moralo se slušati roditelje.
Moralo se učiti strane jezike.
Moralo se baviti sportom.
Moralo se znati da sam sa 16 već peživjela petinu života.
Moralo se zbog tog znanja zapeti.
Moralo se zapeto upirati ka uspjehu.
Moralo se uspjeti jer se moralo.
Moralo se diplomirati.
Moralo se opet diplomirati.
Moralo se dokazati njima, sebi, svima.
Moralo se otkazati jer se nije moglo.
Moralo se odgoditi jer se moglo.
Moralo se i što nije moralo.
Moralo se jer nije moglo da ne može.
Moralo je moći jer mora moći.
Moralo se raditi jer se mora preživjeti.
Moralo se preživjeti da bi se moglo živjeti.
Moralo se ne imati vremena za život.
Moralo se živjeti bez života.
Moralo se brinuti za sebe kako se znalo i umjelo.
Moralo se ne znati da bi se saznalo.
Moralo se saznati jer se nije više moglo morati.
Moralo se sa sobom suočiti.
Moralo se odlagati.

Mora se nekad i ne moći.
Ne mogu.
I ne moram.
Dosta sam se namorala.
Sad bih malo da živim, jer ne moram, a hoću.

Stare duše u Svijetu zagrljaja

U meni postoji paralelni svijet u kojem nismo izgubili vezu sa svojom prirodom ni sa prirodom. Kao i sve životinje, sisari, kad ne radimo ništa mi se punimo. Skplučamo se na toplom, sigurnom mjestu i vlažnom njuškicom tražimo dušu srodnu našoj. Ovo je svijet u kojem “Hoćemo na kafu?” mijenjamo za “Hoćemo na grljenje?”.

Ako si ikad pomislila da si sama, zaluđena svojim potrebama i misima o bliskosti koje obuzimaju svako tvoje slobodno vrijeme, znaj da nas ima još. Stare duše žive sa bezgraničnim skladištem ljubavi, protočne energije i intuitivnih osjećanja. Među njima sijaju ona neuobičajena, čudna i nesvakidašnja.

Čuj grliti se stalno,
kako misliš biti blizak, a ne biti u vezi,
zašto ti prilazim sa očima djeteta i rukama raširenim poput grana u krošni koja buja u proljeće,
šta od tebe hoću,
zašto ćutim,
kako mi nije neugodno,
kuda sam pošla u tuđe stvarnosti da ih mijenjam,
odakle mi pravo,
kako znam da je pravi trenutak,
šta ako, šta ako, šta ako…

Vizije, osjećanja, privlačenja i odbijanja nikad mi nisu bili jasniji. Jako je, silno i dubinski ispravno sve što osjetim bez namjere da osjetim.

Zaljubljujem se u život, u pranje suđa i šolje nakon ispijene kafe.
Zaljubljujem se u prolaznice i radnike u trgovinama, na šalterima i penzionere na klupama.
Zaljubljujem se u skriveno sunce jer osjećam značaj sivila u oblacima koji lome nebo.
Zaljubljujem se u koleginice i kolege, u roditelje i rođake, u konduktere, bankare, koordinatorice i fotografkinje.
Zaljubljujem se u ljude.
I u sebe se zaljubljujem.

U nedostatku riječi koje bi mogle da obuhvate ovakvo stanje, kažem – zaljubljujem se – a zapravo ne znam da li se zaljubljujem, ili padam u ljubav ovih entiteta.

Kažeš mi da student nije onaj ko nije pao na ispitu bar jednom, možda dva, nekad i tri puta. Student nije ni ko ne izgubi godinu. Studenti obnavljaju, ali student nije ni onaj koji uporno nastavi da pada; onda je on, navodno, ništa. Onaj ko ispadne sa fakulteta ovozemaljskog preživljavanja postaje savršenstvo – postaje učenik života, a učenici padaju u ljubav. Zaljubljuju se. Vole sebe i žive u jedinstvu sa Svemirom, svemirskim, mirom u svemu.

Ako će još neko da padne u ljubav ovog svijeta, neka bude spreman na ćutanje, poglede, gledanja, razmjene, smijeh, toplotu, milovanje i zagrljaje. Uz pogled oči u oči, zagrljaj spaja tvoje i moje čakre, paralele i meridijane, na najizravniji mogući način. U zagrljaju ćemo pronaći sebe i nastaviti da padamo u ljubav.

Zagrli.

Iz knjige želja i budućnosti

Neke su riječi bezvremene.
Neke su priče ispričane.
Neke su ljubavi beskonačne.
Neki su osjećaji savršeni.
Lažem.
Ako su osjećaji, neka se osjećaju.
Ako su ljubavi, neka si u ljubavi.
Ako je priča, neka se priča.
Ako su riječi, neka su rečene.
Čuješ li?
Srcem osluhuj riječi onih koji će reći šta treba da kažu.
U priči putnika prepoznaj sebe i udahni, duboko udahni.
Beskonačnoj ljubavi odškrini vrata, tek toliko da ti zamiriše.
Osjećajima plači, smij se, u oči im gledaj.
Vidiš li?
Skriveni hodnici starih duša svoje putokaze kriju u očima tihih, obzirnih.
U svakom oku hodnici su prostranstva polegnuta na koritima izvora.
Nad njihovim bezbrojnim pukotinama lebde umiljate toplote voljenja.
Sa voljenjem pod ruku čeka te zagrljaj. Ne okreći glavu.
Užurbana glavo, osjetiš li?
Svaka privlačna energija vodi te u ljubav.
Izvoli, voli.
Dušom voli.
Ušuškaj se, ušuškam te, ušuškaj me.
Pomozi sebi, meni, nama.
Ne stavljaj tačku gdje joj nije mjesto
Jer tačka traži svoje i
A i spaja
Ne restavlja poput a, ali, nego, no i već,
Pa opet i –
I šta?
Upitnik u potrazi za svojim i
Pa, te, ni, niti,
Auh!
Uzvik,
Krik duše kojom upravlja um,
Nad kojom kontrolu po navici preuzima mozgonja,
a mozgonja je ali.
I ima tačku.
Jer mozgonja nije sastavni, nego rastavni veznik
Koji te od očiju vodi ka koloseumu
U kojem se ljudožderi nadmeću u istjerivanju pravde, normalnosti i pravilnosti.
I pIšI velIkIm slovom kako ne bI Imalo tačku
Pa zurI u prozore prostranstava duša onIh kojI žele da žIve ljubav.
Slijedi putokaze kojih si svjesan i kojih ćeš biti svjesan kada vrata svojih prostranstava odškrineš tuđim očima.
Ništa ne možeš da izgubiš, jer u ovom svijetu nazad ne postoji.
Nazad je fiks ideja ovozemaljskih robova uspijeha.
Nasmij im se. Voli ih. Znaj da smo svi najbolja verzija sebe.
I nemoj šta da zamjeriš.
Sa 23 ljubav je moguća.
Ljubav je moguća.
Danas riječi, priče, ljubavi i osjećanja
Pa sutra život, osmijesi i radovanja.
Srcem slušaj i voli.
Dobrodošli u moj svijet.
U ovom autobusu biće mjesta za svakog ko želi da se zalijeva.
Zar autobus mora imati najviše dva sprata?
Kako to da smo samo na jednom mjestu u jedno vrijeme?
Koje vrijeme? To ne postoji!
Zar onda ni mjesto ne postoji?
Možda postoje sva mjesta koja možeš osjetiti.
Sve u tebi postoji. Ako nije u tebi, nema.
Šta je u tebi?
Granice?
Skokovi?
Lavirinti?
Distance?
Samoća, usamljenost, neshvćenost, čudnost, neuobičajenost, povučenost, osama, tuga, žaljenje, strah, panika, nervoza, kočnica…
Kraj? Početak?
Kreni.
Poveži se.
Glavu gore.
Osjeti kako radi, jer radi.
Napravi sebi mjesta.
Voli. VOLI.
Lijepo je?
Neka bude lijepo još minut, dva. Vječnost. Vrijeme ne postoji.
Ko ti brani? Sam sebi braniš.
Naučen da braniš, od sebe se braniš.
Kako se psi i mačke ne brane od sebe?
Maze se.
Vole se.
I traže da se maze i da se vole.
Traži i ti.
Ne brani se.
Predaj se – sebi.
Sagovornici dođu kada treba da dođu.
Prepoznaj ih.
Ne sumnjaj, mozgonjo. Prepoznaj ih!
Spusti gard, pusti suzu, dopusti srcu da vrišti.
Sve sa razlogom, radi razloga, sa svrhom, znam da znaš, osjetiš, znaš, osjetiš…
Čuješ li?

Vidim te.
Volim te.
Vidi se.
Voli se.

Ti si čudo.

Dobrodošli u ovaj svijet.

Dobrodošli u ovaj svijet.

Šta to dijete u tebi pamti?

Sjećaš li se, kad si bio mali, koliko te je boljela svaka pomisao na izvučene uši, kaiš ili šibu?
Sjećaš li se kako si htio da nestaneš kada ti se plakalo i vrištalo jer nisi znao šta drugo da uradiš, a oni su i to branili?
Sjećaš li se svojih pokušaja da otkineš komadić ljubavi od tih zauzetih, tempiranih robota i njihovog „Idi u sobu…“?

Osjećaš li prazninu, samoću i bol kada razmišljaš o djeci koja su „imala sve“, koju su roditelji „imali“, a koja nisu imala roditelje?

Hej, mali ti, saslušaj me kratko. Da, da, ti – mali, kada si imao 6 ili 7 godina. Tebi se obraćam, djetetu u tijelu odraslog. Možda ćeš čuti ono što ti još niko nije rekao.

Ti si sjajan! Imaš lavlje srce, bistru glavu, široki osmijeh, i iskrenost na kojima bi ti mnogi odrasli pozavidjeli. Super ti ide igranje i odlično si napravio onaj avion od papira, zadivljena sam! Nema veze što imaš modrice i što si se isprljao, sredićemo to. Malo te boli? Ma proće za minut, vidjećeš. Hej, a šta si ono još radio danas? Kakav crtež, da vidim? Wow, izgleda fenomenalno! Hoćemo li ga staviti u galeriju na zid? I ja mislim da će pristajati tamo. Super!

Zašto spuštaš pogled? Tužan si? U redu je, slobodno plači. Ma možeš i rukavom, pusti sad maramice. Je li okej da te zagrlim? Aha… pa dobro. Evo jastuka, vrišti u njega slobodno. Važi, skloniću se tamo, ali ti dođi po mene kad budeš želio. Pokucaću ti kasnije, može?

Pričaš mi kako su te nemilosrdno tukli, a da nisi ni bio kriv. Kažeš da su te tjerali da sam odabereš šibu. Kada bi se naljutili, oni bi se derali na tebe, psovali, vukli te za uvo i izricali najstrožije kazne. Nema treninga, nema odlaska kod bake, nema korištenja makaza, nema gledanja TV-a, nema igrica, nema druženja sa ekipom ispred zgrade, nema računara, nema fudbala na igralištu, nema tvoje omiljene plišane igračke, nema… ničega. Kažeš da su tu bili samo oni.

Samo oni, u svojoj potrebi da te kazne i da spriječe da više ikad uradiš nešto kako oni ne bi.

Oni, za stolom za ručak, dok ćuteći jedu i mrko te gledaju jer se duriš, a ti si povrijeđen.

I oni, koji su svom umoru i svojoj ljutnji dozvolili da prerastu u bijes i agresiju ka tebi.

Oni, koji te nisu ni pitali kako si i šta misliš, niti su te saslušali kada si tražio pomoć.

Samo oni, kojima ti po ko zna koji put nisi bio dovoljno dobar, poslušan i vrijedan pažnje.

Pored tebe samog, tu su samo roditelji.

Mali ti, upamti ovo: ti nisi kriv. Imaš pravo da se ljutiš jer te veliki nisu poštovali. Ti si taman.

A sad ti, veliki, razmisli o tome kad si posljednji put pričao sa malim u sebi. Kako to očekuješ da budeš miran dok u malom tebi ključaju ljutnja i tuga? On je nesrećan jer se osjeća napuštenim. Ne pamti kada ga je neko saslušao, uvažio ili ohrabrio. Da bi se zaštitio on gradi zidove, naoružava se mehanizmima odbrane i kuje rezervne planove. Veliki, imaj razumijevanja i imaj ljubavi – naročito sad kad vidiš da odrasli to za malog nisu imali.

Onda pogledaj sebe, i oko sebe. Stasao si u odgovornu, sposobnu i samostalnu ličnost. Imaš sve što je potrebno da preuzmeš odgovornost za procese u sebi. Dozvoli sebi da proživiš i ispoljiš sve emocije. Samo tako njihovi simptomi će da nestanu. Koristi olakšice: piši, trči, pedalaj, slikaj, plači, vrišti, utoni u zagljaj osobe od povjerenja i budi ono što jesi. Voli sebe. Voli! I pusti drugima da te vole. Sjajan si!

Roditelji, vi radite najbolje što znate. Hvala vam za to. Da niste bili baš takvi, ni mi ne bismo imali kvalitete koje danas imamo. Zapamtite, vi ste za svoju djecu (bili) čitav svijet. Modrice prođu, majice se operu, čovjek se naspava i odmori, pare dođu i odu, ali djeca osjećaju i pamte. Šta je to dijete u vama zapamtilo?

Samo nek’ se okreće!

Za sreću je potrebno malo – malo volje, želje i energije. Valute sreće razlikuju se od čovjeka do čovjeka. Za mene, sreća može da se mjeri i brojem okretaja točkova, spretnošću upravljanja mjenjačem, udahnutim predjelima i beskonačnim mogućnostima života na biciklu. Ah, da, i količinom smijeha i ljubavi koju proizvedemo pedalajući.

18009834_10206863674229671_621711979_n

Sreća se mjeri brojem osmijeha. 

Čudna je sprava taj bicikl. Bajk Majk i ja upoznali smo se prije 6 godina. Oduševio me je svojom fizičkom spremnošću i unutrašnjim mirom. Kad god bismo se našli zračio bi pozitivno. Uspijevao je da me nasmije i razveseli čak i kada je nebo bilo oblačno. Koliko takvih bića poznajete?

18009627_10206863674269672_1090463176_n

Radost u akciji. 

Prošle sedmice, Bajk Majk dobio je počasnu titulu Prvog. Pogađate – desilo se to nakon što se u moj život dokotrljao Bajk Majk Drugi, poznatiji i kao Junior. Kao što to biva sa novim kolačima, Junior je sada preuzeo obaveze kotrljanja na duže staze. Evo, već sedmicu dana revnosno čekamo da se oblaci nad Banjalukom dogovore i odsele u druge krajeve. Tada ćemo konačno krenuti u avanture seoskim putevima Krajine preko Manjače, Krčmarica, Kozare, Švrakave i kuda nas god ljubav nanese. Ljubav, jeste! Tolika da sam Majka odlučila sa sobom da nosim uvijek i svuda.

18034860_10206863676949739_1758995817_n

Bajk Majk u mom Svemiru.

I šta ja u tome vidim? Ko je blesav da tolike sate provodi žuljajući guzu na sjedištu dvotočkaša dok upire nogama u pedale po usponima od 9%? Zar nije laške pritiskati papučicu za gas i obilaziti brda, planine i polja naše planete, ako se to već mora?

Jeste lakše.
Lakše je onima koji nikad nisu pobijedili sebe savladavši uspon koji je izgledao strašno.
Onima koji još nisu osjetili udarce mušica po licu i rukama dok se spuštaju sa brda.
Onima koji brežuljkaste pejzaže posmatraju samo na pozadini Windows-a.
Onima koji se nikad nisu vanserijski obradovali dašku povjetarca u usputnom hladu starog jablana.
Onima koji nikad nisu zastali u seosko dvorište bake koja hrani piliće i zamolili je da im natoči vodu u flašicu.
Onima koji planine i šume zagledaju iz svog kauča na kanalu National Geographic-a, nesvjesni da su im takve ljepote pred nosom.
Onima koji ne razumiju nalet adrenalina pri samom stavljanju kacige na glavu.
Onima koji ne pitaju “Kad je kafa?” već “Kad vozimo?”, jer im vožnja otvara oči.
Lakše je onima koji dišu da bi preživjeli, a ne žive da bi udisali svježu, prirodnu radost.

17424952_10206684654434288_5282178179173839971_n

Pedalom oko svijeta!

Od prirode, od spokoja i od ushićenja na dva točka – za mene ništa nije lakše.

Srce mi poraste svaki put kada upoznam nekog ko sreću mjeri kao ja. Biciklisti, pedalaši, gdje ste? Kad vozimo?

18009663_10206863681989865_1372997440_n

Dah da oduzme, srce da ispuni. 

Zbunjena pjesma

Živjeti za trenutke
riječima neopisive.
Biti ptica
na nebu,
u vodi,
na autoputu.
U snovima putovati,
svijetom ludovati.
Ići u korak
sa bezvremenim,
neočekivanim snovima.
Pisati pjesme
o ljubavi,
a ljubav ne zapisati.
Ono što se zapiše
i poslije tebe postoji.
Šta postoji?
Sve postoji.
Ništa ne stoji.

Broji.
Neopisive dane broji
Od jedan do nula.
Od nula do dvije nule.
Dvije nule – beskonačnost.
Iracionalni most
od treće do četvrte
čakre mene.
I tebe.
Do Svemira,
nemira,
lomećeg tremora,
duše van tremola.
Tijela van duše,
vani,
u nama.

Prožimaš me.
Prožimam te.
Je l’ postoji?
Ne znam.
Da mnome plovi,
plovi.
Da u tebi se lomi,
U meni se zgromi…
Prelomi.

Idemo stazom neucrtanom
u ljudske mape života.
Šta ako?
Ako dođem, ako dođeš?
Ako pođem, ako pođeš?
Ako bude, ako jeste,
ako jesam, ako jesi?

Ako da, onda pusti.
Neka bude,
jer je trebalo da bude.
Neka raste,
jer je trebalo da raste.
Neka remeti,
jer je trebalo da remeti.
Nek’ se rasplamsa
kao suvo drvo
u oluji požara i žara.
Neka gori,
želja,
izgori, sagori
i postane vazduh.
Udahni je.

Ako ne, opet pusti.
Neka je bilo,
jer je trebalo da bude.
Neka sraste,
jer je trebalo da sraste.
Neka remeti,
jer je trebalo da remeti.
Nek’ se istopi
kao kristalna pahulja
u sparini toplotnog udara.
Neka se otapa,
sjećanje,
stopi i istopi
i postane vazduh.
Udahni ga.

U sebe udahni mene.
Odveć smo jedno
u jednom Kosmosu.
U jednoj priči,
sa jednim početko
i neizvjesnim krajem.

Nek’ bude.

Nikolina Garača

Kako sve to postigneš, Nina?

U nedavnom razgovoru sa jednim prijateljem kažem mu kako mi u život uvijek dolazi isključivo ono na šta se ja fokusiram. Bilo da su to ljudi koji se bave onim za šta se ja tada interesujem, ili informacije o stvarima koje me zanimaju, predmeti koji su mi potrebni pa ih ja zamislim i tako ih manifestiram – sve mi dođe. “Jeste”, kaže on, “fokus zaista privlači. Moj se život potpuno promjenio od kako pazim na svoje misli, riječi, pažnju i energiju.”

Dobra Vibra – Snovi se ostvaruju!

“A kako ti to uspijevaš?”, pita me drugarica. “Kako sve to postigneš, Nina? Odakle ti snaga i vrijeme za sve te projekte, sastanke, pisanje, putovanja, obuke, i na to sve studiraš i dobro ti ide? Kao da nisi sa ove planete!”

U namjeri da odgovorim na ovo pitanje, sa vama sada dijelim neke od tehnika koje svakodnevno koristim. Ovo nije recept, već uvid u iskustvo nekoga ko se osjeća uspješno. Ove metode mi pomažu da ostanem u šinama sreće i zadovoljstva, ali i da zadržim dovoljno energije, volje i motivacije da koračam još dalje kroz paralelne svjetove.

Napomenuću vas, ako vam neke od ovih ideja zvuče utopistički, nelogično i nerealno, u redu je. Ni meni nije bilo jasno zašto bi neko provodio 5 sati dnevno meditirajući ili šetao sam satima dok ne dobije upalu mišića. Svi nosimo različite životne cipele i naočale kroz koje posmatramo svijet. Ono što radi za mene ne mora da radi za vas.

Maštaj!

– Upitaj se šta stvarno želiš. I kad dođeš do odgovora, ma kakav on bio, prihvati ga. To si trenutno ti, a već u narednoj sekundi imaš priliku da budeš i poželiš nešto drugo.

Na primjer, jedan veliki kontrast u mom životu dogodio se kada sam odlučila da odbijem ponudu za posao u Kanadi i kupim avio-kartu za Zagreb, jednosmjernu. Od Nikoline koja je emigrirala u Kanadu, završila koledž, zaposlila se i počela da gradi svoj život u Torontu, do Nikoline koja nastavlja studij psihologije u Banjaluci, prošlo je – nekoliko sekundi. Moj ego, koji nije želio sebi da “prizna poraz” i odustane od ideje života u Torontu, pao je u drugi plan kada sam mu rekla “U redu je, ti si to namjerio prije dvije godine, ali ja sam porasla. Saznala sam nove stvari o sebi i svijetu, i sada je vrijeme da ponovo preslušam svoje želje, osjećaje i intuiciju.” Nisam mu dala na važnosti prepirući se sa njim ili tražeći opravdanja za svoje nove ideje. Slušala sam svoje srce.

Biće onako kako odabereš.

– Ne pomišljaj i ne govori sebi ono što ne bi govorila drugima. Voli sebe. 

Od djetinjstva sam u sebi nosila veliku težnju ka perfekcionizmu. Moje ambicije baka je karakterisala kao “bolesne”, često mi govoreći da treba da si dam oduška. Često bih svoje uspjehe zanemarivala koncentrišući se na one male dijelove koji su mogli da budu bolji. Fokusirala sam se na prošlost. Moj um si je tada uzimao za pravo da me najstrožije kritikuje i tjera da se “popravim”, da budem još bolja, najbolja – prema kriterijumima koji su idealistički. Kritike sam, pored mnogobrojnijih pohvala, teško prihvatala, jer su u meni budile osjećanje nedovoljnog – nedovoljno dobre, sposobne, motivisane, organizovane, odgovorne itd. Onda sam shvatila: vjerovatno nikad nekome drugom ne bih rekla da je tako nedovoljan. Upravo suprotno, drugima bih isticala njihove snage i vrline. Zašto sam onda sebe opteretila prošlošću i fokusom na “greške”, ako su one u stvari prilika da napredujem i unaprijedim svoje vještime? Promijeni gledište, Nikolina.

Život daje ti krila!

–  Budi drugima ono što želiš da i oni budu tebi. Budi primjer, budi izvor ljubavi, budi sunce i zagrljaj u moru apatije, oblaka i sivila, a tada će i ostalima svanuti.

Danas sam naučila još jednu lekciju. Razmišljala sam o svom partneru; neću reći budućem, jer taj je za mene već sadašnji. Pitala sam se šta je to za mene partnerska ljubav. Kakav je to odnos? Zamišlja sam znakove pažnje, zagrljaje, osmijehe, trenutke obožavanja, poruke, pozive, sreću i podršku – sve to upućeno meni. Drugim riječima, ljubav sam zamislila kao primanje i uzimanje dobrog.

A je li? Nikolina, kako ti to očekuješ da privučeš nekoga ko će da ti daje energiju, ako se ti fokusiraš samo na uzimanje? Vidite li apsurd u mom prijašnjem očekivanju?

Prema prijateljima i članovima porodice ponašam se onako kako želim da se oni ponašaju prema meni. Sjajno nam ide, zaista! Nikad nismo imali zdravije i ispunjenije odnose. Bravo mi! Sada je došao trenutak da to počnem da primjenjujem i na one koje još “nisam upoznala”.

Svemir je tvoj najveći saradnik.

Vjeruj.

Vjerujte da vam u život dolazi samo ono što je najbolje za vas. Ono u šta vjerujete i što poželite će se i ostvariti. Svako jutro meditiram i radim jogu i vjerujem da je moje tijelo prirodno zdravo i inteligentno. I jeste! Vjerujem i afirmišem da mi uvijek dolazi onoliko novca, energije i podrške koliko mi je potrebno. I dolazi! Vjerujem da mogu da postignem sve što poželim, jer na tome radim i to afirmišem svaki dan. I postignem! Vjerujem da mogu da unaprijedim one svoje vještne na koje se usredsredim i kojima se bavim. I unaprjeđujem! Vjerujem da volim i da sam voljena, i da je bezuslovna, beskrajna ljubav posvuda, oko mene i u meni. I jeste! Vjerujem da je za sreću potrebno malo, i da u svakom trenutku mogu biti u Vortex-u, u blagostanju i u miru. U njima sam!

***

Tako život kod mene, nikad bolje. Nadam se da sam vas ovim riječima motivisala i podstaknula da razmislite o svojim navikama i uvjerenjima. I nadam se da vam ta uvjerenja služe. Niko se nije naučen rodio, ali svi smo blagoslovljeni da možemo dalje da učimo i napredujemo. Iskoristimo to!

Šaljem vam zagrljaje!