Za sreću je potrebno malo – malo volje, želje i energije. Valute sreće razlikuju se od čovjeka do čovjeka. Za mene, sreća može da se mjeri i brojem okretaja točkova, spretnošću upravljanja mjenjačem, udahnutim predjelima i beskonačnim mogućnostima života na biciklu. Ah, da, i količinom smijeha i ljubavi koju proizvedemo pedalajući.

Sreća se mjeri brojem osmijeha. 

Čudna je sprava taj bicikl. Bajk Majk i ja upoznali smo se prije 6 godina. Oduševio me je svojom fizičkom spremnošću i unutrašnjim mirom. Kad god bismo se našli zračio bi pozitivno. Uspijevao je da me nasmije i razveseli čak i kada je nebo bilo oblačno. Koliko takvih bića poznajete?

Radost u akciji. 

Prošle sedmice, Bajk Majk dobio je počasnu titulu Prvog. Pogađate – desilo se to nakon što se u moj život dokotrljao Bajk Majk Drugi, poznatiji i kao Junior. Kao što to biva sa novim kolačima, Junior je sada preuzeo obaveze kotrljanja na duže staze. Evo, već sedmicu dana revnosno čekamo da se oblaci nad Banjalukom dogovore i odsele u druge krajeve. Tada ćemo konačno krenuti u avanture seoskim putevima Krajine preko Manjače, Krčmarica, Kozare, Švrakave i kuda nas god ljubav nanese. Ljubav, jeste! Tolika da sam Majka odlučila sa sobom da nosim uvijek i svuda.

Bajk Majk u mom Svemiru.

I šta ja u tome vidim? Ko je blesav da tolike sate provodi žuljajući guzu na sjedištu dvotočkaša dok upire nogama u pedale po usponima od 9%? Zar nije laške pritiskati papučicu za gas i obilaziti brda, planine i polja naše planete, ako se to već mora?

Jeste lakše.
Lakše je onima koji nikad nisu pobijedili sebe savladavši uspon koji je izgledao strašno.
Onima koji još nisu osjetili udarce mušica po licu i rukama dok se spuštaju sa brda.
Onima koji brežuljkaste pejzaže posmatraju samo na pozadini Windows-a.
Onima koji se nikad nisu vanserijski obradovali dašku povjetarca u usputnom hladu starog jablana.
Onima koji nikad nisu zastali u seosko dvorište bake koja hrani piliće i zamolili je da im natoči vodu u flašicu.
Onima koji planine i šume zagledaju iz svog kauča na kanalu National Geographic-a, nesvjesni da su im takve ljepote pred nosom.
Onima koji ne razumiju nalet adrenalina pri samom stavljanju kacige na glavu.
Onima koji ne pitaju “Kad je kafa?” već “Kad vozimo?”, jer im vožnja otvara oči.
Lakše je onima koji dišu da bi preživjeli, a ne žive da bi udisali svježu, prirodnu radost.

Pedalom oko svijeta!

Od prirode, od spokoja i od ushićenja na dva točka – za mene ništa nije lakše.

Srce mi poraste svaki put kada upoznam nekog ko sreću mjeri kao ja. Biciklisti, pedalaši, gdje ste? Kad vozimo?

Dah da oduzme, srce da ispuni.