Sindrom Kanade i trka za uspjehom

– “Uspori, Nina.”

Nekolicina meni dragih ljudi ovo mi je rekla u posljednjih desetak dana. Moj um odgovorio im je tipičnim mehanizmom zaštite mog ega.

– “Ništa ne brini. Dobro ja balansiram, bar sam se tome u onoj Kanadi naučila. Imam unutrašnji alarm koji se upali kada primjetim da radim previše. Tada si dam oduška i na neko vrijeme sve ostavim po strani. Bavim se onim što me odmara. Sada još imam porodicu i priajtelje uz sebe da mi u tome pomognu. Na to sve, svako jutro za sebe odvojim vrijeme da uradim jogu, izmeditiram i pomolim se. Gdje ću više…”

Jedan mi momak nedavno reče: “Pazi se. Od energije se gori, ali se i izgori.” Đavlu malo bilo.

Večeras sebi govorim da usporim. Pregazila sam samu sebe. U glavi sam si postavila ciljeve koji u mojoj stvarnosti mogu biti realni. Nije nemoguće da u narednih nekoliko mjeseci počnem da radim, da taj posao bude ono što ja zaista volim; nije nemoguće ni da oko sebe imam ljude koje obožavam i tim koji mi je druga porodica; izvodivo je i da opet počnem da se bavim radom sa ljudima…

…na uštrb čega?

Da li da razvučem fakultet na još nekoliko godina? Ili da na izlet odem jedom u 3 mjeseca? Hoću li da nastavim sa planiranjem kafa po dva mjeseca unaprijed, ili da se viđam sa prijateljima tempirana i ograničena narednim sastankom? Želim li da mi bude mrsko kada me neko neplanski posjeti jer ja, za Boga, imam pametnija posla? Po kojoj mjeri udešavam svoj život: karijernoj ili ličnoj? Tražim li ravnotežu u iluziji zadovoljstva postignuća, ili u savršenom miru bivstvovanja? Gdje ja živim, u narednoj godini ili u danas? Primjećujem li uopšte trenutke kada srce želi da mi poraste od ljubavi iz okoline, ili ih proživljavam iznova svaki dan?

Svoja sam očekivanja postavila visoko. Istina je da mi ona omogućavaju da brzo rastem. Drugi su, opravdano, svoja očekivanja od mene podigli još više. Trčećim korakom srljam ka ispunjenju i jednih i drugih. U toj trci se umaram i saplićem. Moj život za mnom kaska.

Ovo nazivam sindrom Kanade. Ako bi trebalo da život tamo opišem jednom riječju, to bi bila trka. Stalno se žuri za nekim idealima, dostignućima i naprecima. Rijetko se stane i uoči kako je život u stvari krasan. Kanadski sistem mnoge tjera da rade po 14 sati dnevno – ako žele da “uspiju”, naravno. A ko to tamo ne bi poželio?

U svojoj 21. godini, usporavam. Odričem se želje za preuranjenim “uspijehom” i dajem si sve vrijeme ovog svijeta da uživam. Ljestvicu očekivnja od same sebe spuštam kako ne bih izgorila. Pa neka mi cijeli svijet kaže kako sporetam, ne valjam i ne trudim se dovoljno; tada ću pogledati nazad.

Nikolina, odmori se. Daleko si dogurala. Svaki sljedeći korak ti je rizičan jer marširaš ispred svoga vremena. Polako, dijete. Budi malo i ono što zaista jesi – dijete.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s