U potrazi za ljubavnicima (ili pohodu na vjetrenjače)

Odgojiše nas tako da (od)rastamo obmanuti potrebom da se vežemo. Sjedi tu, budi lijepa i čekaj da ti u život dogalopira bijeli konj sa savršenim princom. Budi jak, borben i muško da osvojiš najplodniju bosonogu princezu iz sela. Živi punim plućima da udahneš brak i izdahneš djecu, da budete odani i vrijedni, sagradite kuću i naučite djecu da rade to isto.

Pa dokle, ljudi?

Zar nastavljamo da žmirimo pred patnjom koju smo sebi prouzrokovali? Je li moguće da smo oguglali na praznine i bolove koji u nama vrište? Hoćemo li nastaviti u pohode na vjetrenjače koje odveć mnogima ne služe?

Vratimo se na početak. Šta mi to tražimo? Ljubav u nekome, nekoga u ljubavi, ili oboje? Kažu mi tako ljudi da im je potreban partner ili partnerica. Kažu, ne mogu oni sami; niko ih ne pokreće, ne inspiriše i ne poklanja im pažnju. Onda su usamljeni; kao propali slučaj se osjećaju. Misle da ne idu dobrim putem i da nisu dovoljni, jer zaboga, niko ih ne voli. Ni oni više nikome ne vjeruju. Ni seks nije kakav je bio. Dubioza.

Kod mene se desio preokret. Uspevši se na slojevitu planinu životnih iskustava, svoj svijet sada posmatram drugačije, sa visine.

– Šta ja to želim? – Mir. Zamišljam sebe u apsolutnoj ravnoteži. Sve što mi je potrebno dolazi mi na najbolji mogući način, u pravo vrijeme, baš onako kako treba.

– Kako da budem srećna sama? – U miru. Svi smo mi povezani i ništa nije slučajno. Ljudi oko nas su poštari; na nama je da pisma uzmemo, pročitamo i djelujemo. Ili ne djelujemo; prati srce. Osjeti kako ono kuca bez obzira na druge. Ja sam izvor, nepresušni potok topline i obožavanja života. Sa tog izvora pijemo svi.

– Zar sve ljude da volim? – Sve da voliš. Istinska ljubav ne pita za adresu. Ona se odašilje i putuje Svemirom, odakle je i potekla. Dolazi onima kojima treba da dođe. Suviše smo mali i mi i naši umovi da o tome odlučujemo, kao da tu sposobnost i imamo, pih. Zamislite da vam dođe baš ono što vam je potrebno!

– Zar ja da ništa ne radim, a samo će doći? – Dozvoli da dođe. Množi dijeljenjem. Pokloni da bi ti stigao poklon nazad.

– Kako sad to? – Vjeruj.

Imaj povjerenja i vjeruj.

Nismo mi stvoreni da glumimo princeze i princeve. Za nas nisu ni vjetrenjače ni mora. Tu smo da bismo postojali, razmjenjivali dobre vibre, rasli i uživali. Čvrsto u to vjerujem. U šta ti čvrsto vjeruješ? I kako te služi to uvjerenje?

Meni ovo moje donosi sve bolje i bolje rezultate. Nema pogrešaka. Sve je sa razlogom, dragi ljudi! Time se koncept greške opovrgava. Onda kada imamo izbore, ne biramo mi. Isplanirano je to negdje jer svaki put vodi ka onome gdje treba da vodi.

Ne tugujte. Ne čini nas ovo ništa manjima nego što smo bili u onoj zabludi da se svijet vrti oko nas. Šta više, porasli smo. Shvatimo već jednom, svi smo mi jedno. Ako porastem ja, poraste Svemir. Neki tamo Japanac ili Indijac što meditira  na planini osjeti kvantni skok moje duše, i hvala mu.

I kako sad da ja patim što liježem u krevet sama, ili što me danas niko nije poljubio? Ove fiktivne ideje uopšte nisu bitan faktor za onaj mir i izvor ljubavi u meni. To vam je kao da patim jer je Romeo završio tragično, jer je Bosna i Heregovina na Balkanu, jer je Amerika odabrala Trampa… Nigdje veze. Upitajmo se malo odakle nama ljubav.

Ljubav je iz mene. Ona nastaje iz svemirskog mira, čiji dio je u meni. Kada se dovoljno umirim, mogu čak da ga posmatram i osjećam. Čarobno je, zaista! Taj mir mi daje snagu i pojačava moje vjerovanje da treba da slijedim svoje instinkte i svoje srce. Zato ću te uvijek zagrliti kada osjetim da to tako treba. Zato te neću pitati da li me voliš, nego ću ti pružiti i pokazati voljenje. Daću ti radost jer ona pripada Svemiru i vraća se meni poduplana, uvijek.

Neću vezu, a ni obavezu. Odgovaram Bogu i sebi, a drugima vrata mog srca ostavljam otvorena ka unutra. Izvolite, ako se usudite. Onaj ko treba da dođe, taj dođe i ne pita. Toliko je duša oko nas! Neke su iz istih grupa i to se prepoznaje. Govorim o onim ljudima sa kojima nekako “kliknete”, koji vam baš sjednu na prvu. To su vaše srodne duše. Osjećate li ih?

Valja mi zaključiti ovu priču. Nemam pompezan kraj ni bolju poruku od one: vjerujte.

Kako zračite tako ćete privući.
U šta vjerujete to će vam biti.

Ostavljam vas sa jednom starijom, simboličnom numerom. “U sebe, u sebe, u sebe i nikako spolja!”

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s