Ko sam ja da si sudim?

Osvrnem se i porastem, okt. 2016.
Ostajemo ti i ja.
Naše duše razigrane u jesenjem povjetarcu što miriše na kesten.
Oči u oči sa strahom od samoće, vidim te.
U meni si.
Lepršaš.
Smijem ti se srdačno kao da si sad stigao s puta.
U tebe bježim, manja od makovog zrna, i krijem se.
Svemiru, sakrij me!
Nebo i postojanje, bezgranično bistvovanje u okeanu jedinstva.
Savršeni mir u iluziji nemira.
Ljubav u eteru majstorskih pojmova debakla zvanog romansa.
Stratosfera oko jezgra životnog doba.
Sadašnost u izmišljenoj istoriji takmičarskih era promijena.
Pjesma bez pjesme, korak bez koraka.
Kvantni skok u skokovitom kvantitetu frekvencija.
Struja u okeanu podzemnih krugova raja.
Zagrljaj zapamćen u nervima koji odumiru.
Osmijeh u košnjama pejzaža nijansi dobrovidnih.
Sivilo kroz naočale drugih.
Crna čokolada na vrhu i dnu jezika.
 
Ko sam ja da si sudim?


Nikolina Garača
 
 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s