Sindrom Kanade i trka za uspjehom

– “Uspori, Nina.”

Nekolicina meni dragih ljudi ovo mi je rekla u posljednjih desetak dana. Moj um odgovorio im je tipičnim mehanizmom zaštite mog ega.

– “Ništa ne brini. Dobro ja balansiram, bar sam se tome u onoj Kanadi naučila. Imam unutrašnji alarm koji se upali kada primjetim da radim previše. Tada si dam oduška i na neko vrijeme sve ostavim po strani. Bavim se onim što me odmara. Sada još imam porodicu i priajtelje uz sebe da mi u tome pomognu. Na to sve, svako jutro za sebe odvojim vrijeme da uradim jogu, izmeditiram i pomolim se. Gdje ću više…”

Jedan mi momak nedavno reče: “Pazi se. Od energije se gori, ali se i izgori.” Đavlu malo bilo.

Večeras sebi govorim da usporim. Pregazila sam samu sebe. U glavi sam si postavila ciljeve koji u mojoj stvarnosti mogu biti realni. Nije nemoguće da u narednih nekoliko mjeseci počnem da radim, da taj posao bude ono što ja zaista volim; nije nemoguće ni da oko sebe imam ljude koje obožavam i tim koji mi je druga porodica; izvodivo je i da opet počnem da se bavim radom sa ljudima…

…na uštrb čega?

Da li da razvučem fakultet na još nekoliko godina? Ili da na izlet odem jedom u 3 mjeseca? Hoću li da nastavim sa planiranjem kafa po dva mjeseca unaprijed, ili da se viđam sa prijateljima tempirana i ograničena narednim sastankom? Želim li da mi bude mrsko kada me neko neplanski posjeti jer ja, za Boga, imam pametnija posla? Po kojoj mjeri udešavam svoj život: karijernoj ili ličnoj? Tražim li ravnotežu u iluziji zadovoljstva postignuća, ili u savršenom miru bivstvovanja? Gdje ja živim, u narednoj godini ili u danas? Primjećujem li uopšte trenutke kada srce želi da mi poraste od ljubavi iz okoline, ili ih proživljavam iznova svaki dan?

Svoja sam očekivanja postavila visoko. Istina je da mi ona omogućavaju da brzo rastem. Drugi su, opravdano, svoja očekivanja od mene podigli još više. Trčećim korakom srljam ka ispunjenju i jednih i drugih. U toj trci se umaram i saplićem. Moj život za mnom kaska.

Ovo nazivam sindrom Kanade. Ako bi trebalo da život tamo opišem jednom riječju, to bi bila trka. Stalno se žuri za nekim idealima, dostignućima i naprecima. Rijetko se stane i uoči kako je život u stvari krasan. Kanadski sistem mnoge tjera da rade po 14 sati dnevno – ako žele da “uspiju”, naravno. A ko to tamo ne bi poželio?

U svojoj 21. godini, usporavam. Odričem se želje za preuranjenim “uspijehom” i dajem si sve vrijeme ovog svijeta da uživam. Ljestvicu očekivnja od same sebe spuštam kako ne bih izgorila. Pa neka mi cijeli svijet kaže kako sporetam, ne valjam i ne trudim se dovoljno; tada ću pogledati nazad.

Nikolina, odmori se. Daleko si dogurala. Svaki sljedeći korak ti je rizičan jer marširaš ispred svoga vremena. Polako, dijete. Budi malo i ono što zaista jesi – dijete.

U potrazi za ljubavnicima (ili pohodu na vjetrenjače)

Odgojiše nas tako da (od)rastamo obmanuti potrebom da se vežemo. Sjedi tu, budi lijepa i čekaj da ti u život dogalopira bijeli konj sa savršenim princom. Budi jak, borben i muško da osvojiš najplodniju bosonogu princezu iz sela. Živi punim plućima da udahneš brak i izdahneš djecu, da budete odani i vrijedni, sagradite kuću i naučite djecu da rade to isto.

Pa dokle, ljudi?

Zar nastavljamo da žmirimo pred patnjom koju smo sebi prouzrokovali? Je li moguće da smo oguglali na praznine i bolove koji u nama vrište? Hoćemo li nastaviti u pohode na vjetrenjače koje odveć mnogima ne služe?

Vratimo se na početak. Šta mi to tražimo? Ljubav u nekome, nekoga u ljubavi, ili oboje? Kažu mi tako ljudi da im je potreban partner ili partnerica. Kažu, ne mogu oni sami; niko ih ne pokreće, ne inspiriše i ne poklanja im pažnju. Onda su usamljeni; kao propali slučaj se osjećaju. Misle da ne idu dobrim putem i da nisu dovoljni, jer zaboga, niko ih ne voli. Ni oni više nikome ne vjeruju. Ni seks nije kakav je bio. Dubioza.

Kod mene se desio preokret. Uspevši se na slojevitu planinu životnih iskustava, svoj svijet sada posmatram drugačije, sa visine.

– Šta ja to želim? – Mir. Zamišljam sebe u apsolutnoj ravnoteži. Sve što mi je potrebno dolazi mi na najbolji mogući način, u pravo vrijeme, baš onako kako treba.

– Kako da budem srećna sama? – U miru. Svi smo mi povezani i ništa nije slučajno. Ljudi oko nas su poštari; na nama je da pisma uzmemo, pročitamo i djelujemo. Ili ne djelujemo; prati srce. Osjeti kako ono kuca bez obzira na druge. Ja sam izvor, nepresušni potok topline i obožavanja života. Sa tog izvora pijemo svi.

– Zar sve ljude da volim? – Sve da voliš. Istinska ljubav ne pita za adresu. Ona se odašilje i putuje Svemirom, odakle je i potekla. Dolazi onima kojima treba da dođe. Suviše smo mali i mi i naši umovi da o tome odlučujemo, kao da tu sposobnost i imamo, pih. Zamislite da vam dođe baš ono što vam je potrebno!

– Zar ja da ništa ne radim, a samo će doći? – Dozvoli da dođe. Množi dijeljenjem. Pokloni da bi ti stigao poklon nazad.

– Kako sad to? – Vjeruj.

Imaj povjerenja i vjeruj.

Nismo mi stvoreni da glumimo princeze i princeve. Za nas nisu ni vjetrenjače ni mora. Tu smo da bismo postojali, razmjenjivali dobre vibre, rasli i uživali. Čvrsto u to vjerujem. U šta ti čvrsto vjeruješ? I kako te služi to uvjerenje?

Meni ovo moje donosi sve bolje i bolje rezultate. Nema pogrešaka. Sve je sa razlogom, dragi ljudi! Time se koncept greške opovrgava. Onda kada imamo izbore, ne biramo mi. Isplanirano je to negdje jer svaki put vodi ka onome gdje treba da vodi.

Ne tugujte. Ne čini nas ovo ništa manjima nego što smo bili u onoj zabludi da se svijet vrti oko nas. Šta više, porasli smo. Shvatimo već jednom, svi smo mi jedno. Ako porastem ja, poraste Svemir. Neki tamo Japanac ili Indijac što meditira  na planini osjeti kvantni skok moje duše, i hvala mu.

I kako sad da ja patim što liježem u krevet sama, ili što me danas niko nije poljubio? Ove fiktivne ideje uopšte nisu bitan faktor za onaj mir i izvor ljubavi u meni. To vam je kao da patim jer je Romeo završio tragično, jer je Bosna i Heregovina na Balkanu, jer je Amerika odabrala Trampa… Nigdje veze. Upitajmo se malo odakle nama ljubav.

Ljubav je iz mene. Ona nastaje iz svemirskog mira, čiji dio je u meni. Kada se dovoljno umirim, mogu čak da ga posmatram i osjećam. Čarobno je, zaista! Taj mir mi daje snagu i pojačava moje vjerovanje da treba da slijedim svoje instinkte i svoje srce. Zato ću te uvijek zagrliti kada osjetim da to tako treba. Zato te neću pitati da li me voliš, nego ću ti pružiti i pokazati voljenje. Daću ti radost jer ona pripada Svemiru i vraća se meni poduplana, uvijek.

Neću vezu, a ni obavezu. Odgovaram Bogu i sebi, a drugima vrata mog srca ostavljam otvorena ka unutra. Izvolite, ako se usudite. Onaj ko treba da dođe, taj dođe i ne pita. Toliko je duša oko nas! Neke su iz istih grupa i to se prepoznaje. Govorim o onim ljudima sa kojima nekako “kliknete”, koji vam baš sjednu na prvu. To su vaše srodne duše. Osjećate li ih?

Valja mi zaključiti ovu priču. Nemam pompezan kraj ni bolju poruku od one: vjerujte.

Kako zračite tako ćete privući.
U šta vjerujete to će vam biti.

Ostavljam vas sa jednom starijom, simboličnom numerom. “U sebe, u sebe, u sebe i nikako spolja!”

Pjesma slobode

Izgubi se u dirkama klavira. Pusti crne da sustignu bijele. Dozvoli prstima da igraju valcer ljubavi. Pronađene. Izgubljene. Svepostojeće.
Pa se nasmij. Razvuci osmijeh.
Pokaži osjećaje u terci sevdaha. Pronađi dušu zagubljenu u lavirintu materijalizma.
Lavirint sa stijene, stijena sa planine,
planina sa oblaka, oblak sa Mjeseca,
Mjesec sa Sunca, Sunce sa zvijezde,
zvijezda iz galaksije, galaksija iz beskonačnosti.
Beskonačnost u sebi.
Sebe u beskonacnosti.
Otkrij. Usudi se. Digni glavu.

Pogledaj dalje, pa se ispravi.
Osvijesti pršljenove svoje kičme.
Dozvoli kostima da plešu onaj tango harmonije i ljubavi.
I voli.
Cijelim svojim bićem, postojanjem, sadašnjošću.
Voli ovdje i sada.
Voli uvijek.
Voli sebe i ne daj da ti drugačije narede.
Naredi ti njima.

Uredi ti sebi.
Sredi, redi, predi, kao mačka, predi.
Uživaj!
Odmotaj klupko voljenja i ne obaziri se kad ti kažu da si napravio nered.
Red je u neredu, ne u redanju.

Pogledaj se, pogledaj me, pa vidi.
Zagledaj se u oči.
Očima naslikaj život, jer život je duša u duši.
Oči u očima očiju onih koji gledaju da vide.

Budi sjajno, budi čudo, budi ptica u beskonačnosti zadovoljstva.
Ptica slobode, mačak užitka, duša voljenja.
Dođi sebi da dođes meni. U oblacima energije mi se obraduj.
Tebi se vraćam, dušo.

Hodaj po biserima na dnu mog postojanja.
Ne predaj se.
Idi u noć, i ne okreći se.
Tu sam ti, vjeruj.

Idi, istrazuj, zagolicaj uspomene iz djetinjstva.
Osvijetli tunele sakrivenih piramida.
Pronađi skriveno drago kamenje u prostorijama daleko od očiju svijeta.
Tamo si dobrodošao, tamo te čekam.
U neznanju i iluziji samospoznaje, po nekad mi pokažes prečice.

Hvala ti.
Sjedi tu sa nama.
Dodirni mi ruke i čuvaj me u kući onih koji se vole.

Nikolina Garača

Ko sam ja da si sudim?

Osvrnem se i porastem, okt. 2016.
Ostajemo ti i ja.
Naše duše razigrane u jesenjem povjetarcu što miriše na kesten.
Oči u oči sa strahom od samoće, vidim te.
U meni si.
Lepršaš.
Smijem ti se srdačno kao da si sad stigao s puta.
U tebe bježim, manja od makovog zrna, i krijem se.
Svemiru, sakrij me!
Nebo i postojanje, bezgranično bistvovanje u okeanu jedinstva.
Savršeni mir u iluziji nemira.
Ljubav u eteru majstorskih pojmova debakla zvanog romansa.
Stratosfera oko jezgra životnog doba.
Sadašnost u izmišljenoj istoriji takmičarskih era promijena.
Pjesma bez pjesme, korak bez koraka.
Kvantni skok u skokovitom kvantitetu frekvencija.
Struja u okeanu podzemnih krugova raja.
Zagrljaj zapamćen u nervima koji odumiru.
Osmijeh u košnjama pejzaža nijansi dobrovidnih.
Sivilo kroz naočale drugih.
Crna čokolada na vrhu i dnu jezika.
 
Ko sam ja da si sudim?


Nikolina Garača
 
 

Ubistvo Ega: Posljednji vapaji Uma

Dođe tako po neko veče bez planova, neki petak, subota ili nedjelja. Za nas koji gradske izlaske izbjegavamo, a živimo u gradu, ovo mogu biti večeri guštanja i preporoda. Kažem mogu, ako se fino isplaniraju. U suprotnom, huršlus; bitka, rat i apokalipsa vrebaju iz ćorsokaka egoističnog uma. U redu, objasniću se. 

Svaki napad je poziv u pomoć. U ovo ubrajam i napade mene na mene. Obračunaju se (obično neplanski) Mozgonja i Dušica. Od svih polja i tema kojima se mogu baviti, kao da me svaki put ubodu gdje sam najtanja. I jesam, jer da nisam to me ne bi tako uzdrmalo. Kreće diskusija…

– Vidiš, ništa nemaš planirano večeras. Nisi produktivna.
– Ali jesam, ovo je vrijeme za mene, za opuštanje i odmor.
– Hajde, hajde, odmaraj se, sama sa sobom.
– Ništa mi ne fali. Svako treba nekad da uspori i sebi da pruži malo oduška.
– Aha. Uspori, tako sama, neka drugi žive, izlaze i lumpuju. Ti kao nećeš da se družiš?
– Pa družim se, znaš, i sa sobom se nekad valja podružiti.
– Samac si usamljeni!
– Nisam usamljena.
– Samac, samac!
– Sami ćemo i umrijeti, pa šta?!
– Pa kako misliš biti srećna?
– Zar sreća da mi zavisi od drugih?
– Dok si se uznemirila, izgleda da zavisi.
– Nerviraš me, nisam produktivna kad si takav.
– Kolumbo, rekoh ti, nisi produktivna! I dalje nemaš plan…
– …

Ćutanje. Nemir. Um me šupa. Napada me, ali shvatam – poziva me u pomoć! Vapi za spasenjem i vrišti ne bi li pridobio moju pažnju. Posmatram ove misli i shvatam kako sam vješta u tom posmatranju. Prije nekoliko godina sigurno bih se na njih primila i do sada preživjavala treću egzistenijalnu krizu u čašići etanola i dimu duvana. 

Neplanski tako sjedim i razmišljam o dragim ljudima. Ili su se oni rasuli po svijetu, ili sam ih ja u svome okupila. Možda sam se i ja rasula pa me oni skupljaju u ovo što jesam. Promatram i svoju samoću; duboko u sebi nazirem mir. Zaplahuje me iz daleka smirujuća, jaka vibracija. Odakle mi ovo, pitam se. Sama sam, mora da je iznutra. 

Pogled otkrića nove stvarnosti, okt. 2016.


Skupljam ljude kao zvijezde po nebu. Osjetim silu Nikolinine teže kada zagrlim one koje volim. Ljubav u meni raste nezaustavljivo. Čuda se dešavaju! Um pokušava da me pita zašto mi ne dođe neko ko će ostati. Zvuči li vam to poznato?

Svima nama koji sa lupom u ruci tragamo za nekim, zaustavimo se. Draga Nikolina, pa i ti si neko! Zar ne vidiš, a tako je očigledno, da si sebi i početak i kraj; da u tebi izvire i u tebe uvire vječna rijeka ljubavi; da primaš svemirski poklon prihvatanja sebe? Ti si Dušica, Duša dijete koja tek prohodava – to si ti!

Dragi moj Mozgonja, produktivnija nego ikad večeras se poklanjam sebi. Svako drugi bi mi bio suvišan, sve dok Dušica u meni ne poraste. I hvala ti, Mozgonja; ti me treniraš i učiš da vrednujem božanske darove samoće. 

Večeras ostajem kod kuće, u miru i ljubavi. Doće mi ono što treba da dođe. I vi ste pozvani. 

Kako sam ostvarila svoj san: Vision board – Pano vizije

Danas sa vama želim da podijelim jedan moćan alat o kome sam prvi put čula na predavanju iz Uvoda u Socijalni Rad na koledžu u Kanadi. Zove se Vision board, a u mom slobodonom prevodu pano vizije. Pokušala sam da o pronađem informacije o njemu na internetu na našim jezicima, ali nisam uspjela. Ako vi znate za neke resurse, slobodno mi pišite; uvijek želim da znam više.

Radi se o konceptu zasnovanom na zakonu privlačnosti. U najkraćim mogućim crtama, kako zračiš, tako privlačiš. Ukoliko ste od onih koji ne vjeruju pretjerano u slične zakone, podsjetiću vas na sve one “slučajnosti” kada ste o nekome razmišljali i nedugo nakon toga tu osobu sreli; ili onda kada ste nešto poželjeli i to je u vaš život “slučajno” došlo preko noći. Predlažem vam da razmislite o tim sinhronicitetima i probate ovu tehniku i sami – zabavna je, a ništa veliko ne možete da izgubite. Na kraju krajeva, potencijalni dobitak nam je svima neuporediv sa minimalnim ulaganjima koja su za ovo neophodana.

Moj prvi pano vizije, feb. 2015.

Ovo je primjer mog prvog panoa vizije kojeg sam napravila u sklopu tog predmeta na koledžu. Trebalo je da se fokusiramo na viziju sebe kao budućih socijalnih radnika te da namaštamo gdje se mi to vidimo. Da li u radu sa mladima, starijima, u domovima za djecu ili omladinu; da li da radimo sa imigrantima i izbjeglicama ili pak sa siromašnima; da li se specijalizujemo za rad sa osobama sa invaliditetom ili drugim poteškoćama u našem društvu… sve su nam opcije bile otvorene. Na nama je bilo da se preispitamo i osmislimo svoj idealan put.

Pano može da se pravi na više načina. Mi smo praktikovali da u sredinu hamera (ili improvizacije istog, napravljenog pomoću reciklirane kutije i nekoliko A4 papira) nalijepimo svoju sliku. Mama izvini što sam te morala isjeći, ali ovo je bila najljepša moja slika koju sam u tom trenutku imala.

Sada ću vam malo pojasniti ovu svoju viziju. Na sebe sam “kačila” razne uspijehe koje sam za sebe zamislila. Dozvolite sebi da budete kreativni! Koristite crteže, bojice, markere, čak i predmete ukoliko oni najbolje opisuju vas. Ovdje možete pogledati još primjera panoa drugih ljudi.

Ruka je za mene prestavljala ruku koju pružam svima kojima moja pomoć dobro dođe. Pisala sam “1st hand experience; this can change your life”, predstavljajući svoju ideju da prvi put kada nekome pružim ruku, to i njima i meni znatno mijenja život. “No man is an island” je značilo da nam je svima potrebna podrška. Mladi su budućnost i slične izjave su odraz mojih uvjerenja.

U donjem desnom uglu stavila sam fokus na sebe; šta ja to želim u svom životu. Želim učenje, knjige, istraživanja, lampice nad glavom, da zarađujem za svoj život i da radim ono što zaista volim. To predstavljam ovom strelicom ka žutoj kući koja simbolizuje rad u centru za mlade. Put do te kuće je put onih koji su usamljeni, obeshrabreni, siromašni i povrijeđeni; to je put promjene.

Lijepo to izgleda, zar ne? E, još je ljepše kada se to tako i ostvari!

Na radnom mjestu (centar za mlade), maj 2016.
Dnevni boravak za čilanje u centru, maj 2016.

 

Ubjedljivo jedna od najpopularnijih igrica u centru, maj 2016.

Mjesec dana po mom diplomiranju (do kojeg sam došla kao studentica generacije – sjetite se knjiga i lampica sa panoa), izborila sam se za posao u – centru za mlade! Ljudi, moj se san ostvario! Radila sam direktno sa ranjivom populacijom mladih kojima je bila potrebna podrška. Dream come true, rekli bi neki. I ja bih to rekla, samo malo drugačije: kako zračiš, tako privlačiš. 

Zračite, dragi ljudi, zračite ljubavlju i onime što želite da doživite u ovom životu.

Svemir neće omanuti.

Kako i zašto me nije popustio povratnički entuzijazam

Prije malo više od mjesec dana preselila sam se nazad u Banjaluku. Svakodnevno srećem poznanike i poznanice na čija sam pitanja odveć navikla. “Kako je u Torontu? Do kad ostaješ ovdje? Aha, aha.. Pa što to? Baš si blesava. Znači vratila si nam se? I šta ćeš sad? Eh, da je meni otići…”

Džaba; džaba i nagrade, i stipendije, ponude za posao, astronomska plata, novo društvo, hobiji i interesi, kad u meni ne izazivaju strast. Ravnodušno ih gledam i sa zahvalnošću ostavljam nekome drugom. Osvajam svoj uspijeh i svoju sreću. Toliko je jednostavno da ću vam i podsmijeh oprostiti.

Nikad se ne bih mijenjala za iskustvo koje sam smjela da dobijem za dvije godine u Kanadi. Porasla sam u mnogim aspektima sebe: lično, profesionalno, duhovno, društveno, a ponajviše djetinje. Živi sam dokaz da je Antić bio u pravu zapisavši “Da bi se istinski volelo, treba odrasti do deteta.”

Odrasla do djeteta, Banjaluka, okt. 2016

Djeca znaju šta im se sviđa, a šta ne. Ona otvoreno pokazuju osjećanja, namjere i težnje kako bi od okoline to sviđanje i dobila. Naivno šetaju svijetom poklanjajući bezrezervnu pažnju sadašnjem trenutku. Djeca znaju šta je za njih radost i sve što žele je da radost budu, ovdje i sad. Ne brine ih mnogo mogućnost bankrota ili propuštena prilika zarad nekog ranijeg izbora. Djeca vole cijelim srcem; šta je to drugo nego sreća?

Dok postajem sve više dijete, shvatam kako zbunjujem druge svojim godinama. I sebi nekad zazvučim nevjerovatno kad pomislim gdje sam sve bila i šta sam radila od ’95. do danas. Ipak, vrijeme provedeno u Kanadi uvelike me je oblikovalo u ovo što jesam, a čudo sam (kažu neki dragulji oko mene).

Uzdignute glave izgovaram “Jesam, čudo sam”, ali nastavljam “i svi smo mi čuda na svoje načine”. Čudo u meni se probudilo onda kada sam osvijestila svoju misiju i strast. Put do toga je bio krivudav, ali i jedini ispravni. Vidite li kako se te dvije odrednice nadopunjuju? Nije moglo drugačije.

Preuzeto sa http://thevinylshack.com/images/T/1075.png

Bilo je neophodno da se sama preselim na drugu stranu Zemlje, radim po 3 posla dok studiram na engleskom i volontiram kako bih postigla sve što jesam. Moralo se desiti da putujem po 5 sati dnevno i da me kulturni šok slama i prelama u samoći studentskog sobička. Svemir je udesio da radim neplaćenu praksu po više od 8 sati dnevno noseći se sa zadacima stalnih uposlenica. Zaredalo se i onih emotivnih trenutaka: nostalgija, nedostajanje, neispunjena potreba za bliskošću i pokazivanjem afektivne vezanosti, čežnja za porodicom, maminom hranom, rješavanjem nesporazuma… Nije bilo moje da izbjegnem raspadanje i sastavljanje svoje ličnosti kada god bi dolazilo do životnih promijena. Trebalo je da Svemir testira moja vjerovanja i predanost Njemu; ti su mi ispiti bili najizazovniji.

Položila sam. Znam da jesam jer danas živim svoj san. Svako jutro se budim zahvalna jer smijem zagrliti mamu i poželjeti joj divan dan.

Mama i ja, Banjaluka, okt. 2016

Ne prođe niti jedan dan a da se izjutra ne obratim sebi. Pričam sa Kosmosom unutra i sve se tada dogovorimo. Kažem mu koliko ga volim i koliko mi je čast biti živa, na putu koji je najbolji mogući za mene. Zamolim ga da nas čuva i da nastavi da radi ono što je najbolje za nas. Saopštim mu i svoje nove ideje i maštanja, pa se zahvalim što je uz mene. Iskreno se obradujem svome srcu koje kuca, očima koje vide i tijelu koje me savršeno služi. Na glas se smijem kada osjetim uzbudjenje i radost. Volim život.

U sebi sam otkrila izvor – nepresušan, čini se. Zato me nije popustio povratnički entuzijzam. Niti će, jer vratila sam se sebi.