Plači, manje ćeš piškit’.

Kada poznanicima i prijateljima kažem da skoro jednom sedmično proživim krize samovanja, zabezeknu se. Nespojivo im je, kažu, da neko tako pričljiv i otvoren može da bude toliko usamljen. Tada me pitaju zašto plačem. Evo odgovora.

Plačem jer…

…se osjećam usamljeno u ovoj betonskoj džungli od 6 miliona stanovnika.
…me plaši pomisao da je sva moja porodica na drugoj strani Zemlje.
…nemam na koga da se oslonim kada mi je teško.
…vidim da vijet ide stranputicom, a ruke kao da su mi vezane.
…me steže u grudima kada zamislim bol, krv, ratove i zlo koje izlazi iz ljudi.
…nemam pojma kuda idem u svom životu nakon što sam diplomirala.
…se bojim da ću (p)ostati rob konzumerstva i kapitalizma.
…se osjećam neshvaćeno, odbačeno i suvišno u ovome društvu.
…ne znam gdje pripadam, ako uopšte pripadam.
…mi se čini da su svi uz mene samo kada zračim pozitivno.
…ne znam za šta me Svemir priprema, ali osjećam odgovornost da ispunim zadatak.
…osjećam da životi mnogih ovise o mojim postupcima.
…sam ranjiva i teško mi je da to krijem.
…ostale razloge ne mogu još da ti kažem jer ćeš me možda osuditi. 

Super je znati da nismo sami u suzama. 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s