Šta to dijete u tebi pamti?

Sjećaš li se, kad si bio mali, koliko te je boljela svaka pomisao na izvučene uši, kaiš ili šibu?
Sjećaš li se kako si htio da nestaneš kada ti se plakalo i vrištalo jer nisi znao šta drugo da uradiš, a oni su i to branili?
Sjećaš li se svojih pokušaja da otkineš komadić ljubavi od tih zauzetih, tempiranih robota i njihovog „Idi u sobu…“?

Osjećaš li prazninu, samoću i bol kada razmišljaš o djeci koja su „imala sve“, koju su roditelji „imali“, a koja nisu imala roditelje?

Hej, mali ti, saslušaj me kratko. Da, da, ti – mali, kada si imao 6 ili 7 godina. Tebi se obraćam, djetetu u tijelu odraslog. Možda ćeš čuti ono što ti još niko nije rekao.

Ti si sjajan! Imaš lavlje srce, bistru glavu, široki osmijeh, i iskrenost na kojima bi ti mnogi odrasli pozavidjeli. Super ti ide igranje i odlično si napravio onaj avion od papira, zadivljena sam! Nema veze što imaš modrice i što si se isprljao, sredićemo to. Malo te boli? Ma proće za minut, vidjećeš. Hej, a šta si ono još radio danas? Kakav crtež, da vidim? Wow, izgleda fenomenalno! Hoćemo li ga staviti u galeriju na zid? I ja mislim da će pristajati tamo. Super!

Zašto spuštaš pogled? Tužan si? U redu je, slobodno plači. Ma možeš i rukavom, pusti sad maramice. Je li okej da te zagrlim? Aha… pa dobro. Evo jastuka, vrišti u njega slobodno. Važi, skloniću se tamo, ali ti dođi po mene kad budeš želio. Pokucaću ti kasnije, može?

Pričaš mi kako su te nemilosrdno tukli, a da nisi ni bio kriv. Kažeš da su te tjerali da sam odabereš šibu. Kada bi se naljutili, oni bi se derali na tebe, psovali, vukli te za uvo i izricali najstrožije kazne. Nema treninga, nema odlaska kod bake, nema korištenja makaza, nema gledanja TV-a, nema igrica, nema druženja sa ekipom ispred zgrade, nema računara, nema fudbala na igralištu, nema tvoje omiljene plišane igračke, nema… ničega. Kažeš da su tu bili samo oni.

Samo oni, u svojoj potrebi da te kazne i da spriječe da više ikad uradiš nešto kako oni ne bi.

Oni, za stolom za ručak, dok ćuteći jedu i mrko te gledaju jer se duriš, a ti si povrijeđen.

I oni, koji su svom umoru i svojoj ljutnji dozvolili da prerastu u bijes i agresiju ka tebi.

Oni, koji te nisu ni pitali kako si i šta misliš, niti su te saslušali kada si tražio pomoć.

Samo oni, kojima ti po ko zna koji put nisi bio dovoljno dobar, poslušan i vrijedan pažnje.

Pored tebe samog, tu su samo roditelji.

Mali ti, upamti ovo: ti nisi kriv. Imaš pravo da se ljutiš jer te veliki nisu poštovali. Ti si taman.

A sad ti, veliki, razmisli o tome kad si posljednji put pričao sa malim u sebi. Kako to očekuješ da budeš miran dok u malom tebi ključaju ljutnja i tuga? On je nesrećan jer se osjeća napuštenim. Ne pamti kada ga je neko saslušao, uvažio ili ohrabrio. Da bi se zaštitio on gradi zidove, naoružava se mehanizmima odbrane i kuje rezervne planove. Veliki, imaj razumijevanja i imaj ljubavi – naročito sad kad vidiš da odrasli to za malog nisu imali.

Onda pogledaj sebe, i oko sebe. Stasao si u odgovornu, sposobnu i samostalnu ličnost. Imaš sve što je potrebno da preuzmeš odgovornost za procese u sebi. Dozvoli sebi da proživiš i ispoljiš sve emocije. Samo tako njihovi simptomi će da nestanu. Koristi olakšice: piši, trči, pedalaj, slikaj, plači, vrišti, utoni u zagljaj osobe od povjerenja i budi ono što jesi. Voli sebe. Voli! I pusti drugima da te vole. Sjajan si!

Roditelji, vi radite najbolje što znate. Hvala vam za to. Da niste bili baš takvi, ni mi ne bismo imali kvalitete koje danas imamo. Zapamtite, vi ste za svoju djecu (bili) čitav svijet. Modrice prođu, majice se operu, čovjek se naspava i odmori, pare dođu i odu, ali djeca osjećaju i pamte. Šta je to dijete u vama zapamtilo?

Samo nek’ se okreće!

Za sreću je potrebno malo – malo volje, želje i energije. Valute sreće razlikuju se od čovjeka do čovjeka. Za mene, sreća može da se mjeri i brojem okretaja točkova, spretnošću upravljanja mjenjačem, udahnutim predjelima i beskonačnim mogućnostima života na biciklu. Ah, da, i količinom smijeha i ljubavi koju proizvedemo pedalajući.

18009834_10206863674229671_621711979_n

Sreća se mjeri brojem osmijeha. 

Čudna je sprava taj bicikl. Bajk Majk i ja upoznali smo se prije 6 godina. Oduševio me je svojom fizičkom spremnošću i unutrašnjim mirom. Kad god bismo se našli zračio bi pozitivno. Uspijevao je da me nasmije i razveseli čak i kada je nebo bilo oblačno. Koliko takvih bića poznajete?

18009627_10206863674269672_1090463176_n

Radost u akciji. 

Prošle sedmice, Bajk Majk dobio je počasnu titulu Prvog. Pogađate – desilo se to nakon što se u moj život dokotrljao Bajk Majk Drugi, poznatiji i kao Junior. Kao što to biva sa novim kolačima, Junior je sada preuzeo obaveze kotrljanja na duže staze. Evo, već sedmicu dana revnosno čekamo da se oblaci nad Banjalukom dogovore i odsele u druge krajeve. Tada ćemo konačno krenuti u avanture seoskim putevima Krajine preko Manjače, Krčmarica, Kozare, Švrakave i kuda nas god ljubav nanese. Ljubav, jeste! Tolika da sam Majka odlučila sa sobom da nosim uvijek i svuda.

18034860_10206863676949739_1758995817_n

Bajk Majk u mom Svemiru.

I šta ja u tome vidim? Ko je blesav da tolike sate provodi žuljajući guzu na sjedištu dvotočkaša dok upire nogama u pedale po usponima od 9%? Zar nije laške pritiskati papučicu za gas i obilaziti brda, planine i polja naše planete, ako se to već mora?

Jeste lakše.
Lakše je onima koji nikad nisu pobijedili sebe savladavši uspon koji je izgledao strašno.
Onima koji još nisu osjetili udarce mušica po licu i rukama dok se spuštaju sa brda.
Onima koji brežuljkaste pejzaže posmatraju samo na pozadini Windows-a.
Onima koji se nikad nisu vanserijski obradovali dašku povjetarca u usputnom hladu starog jablana.
Onima koji nikad nisu zastali u seosko dvorište bake koja hrani piliće i zamolili je da im natoči vodu u flašicu.
Onima koji planine i šume zagledaju iz svog kauča na kanalu National Geographic-a, nesvjesni da su im takve ljepote pred nosom.
Onima koji ne razumiju nalet adrenalina pri samom stavljanju kacige na glavu.
Onima koji ne pitaju “Kad je kafa?” već “Kad vozimo?”, jer im vožnja otvara oči.
Lakše je onima koji dišu da bi preživjeli, a ne žive da bi udisali svježu, prirodnu radost.

17424952_10206684654434288_5282178179173839971_n

Pedalom oko svijeta!

Od prirode, od spokoja i od ushićenja na dva točka – za mene ništa nije lakše.

Srce mi poraste svaki put kada upoznam nekog ko sreću mjeri kao ja. Biciklisti, pedalaši, gdje ste? Kad vozimo?

18009663_10206863681989865_1372997440_n

Dah da oduzme, srce da ispuni. 

Zbunjena pjesma

Živjeti za trenutke
riječima neopisive.
Biti ptica
na nebu,
u vodi,
na autoputu.
U snovima putovati,
svijetom ludovati.
Ići u korak
sa bezvremenim,
neočekivanim snovima.
Pisati pjesme
o ljubavi,
a ljubav ne zapisati.
Ono što se zapiše
i poslije tebe postoji.
Šta postoji?
Sve postoji.
Ništa ne stoji.

Broji.
Neopisive dane broji
Od jedan do nula.
Od nula do dvije nule.
Dvije nule – beskonačnost.
Iracionalni most
od treće do četvrte
čakre mene.
I tebe.
Do Svemira,
nemira,
lomećeg tremora,
duše van tremola.
Tijela van duše,
vani,
u nama.

Prožimaš me.
Prožimam te.
Je l’ postoji?
Ne znam.
Da mnome plovi,
plovi.
Da u tebi se lomi,
U meni se zgromi…
Prelomi.

Idemo stazom neucrtanom
u ljudske mape života.
Šta ako?
Ako dođem, ako dođeš?
Ako pođem, ako pođeš?
Ako bude, ako jeste,
ako jesam, ako jesi?

Ako da, onda pusti.
Neka bude,
jer je trebalo da bude.
Neka raste,
jer je trebalo da raste.
Neka remeti,
jer je trebalo da remeti.
Nek’ se rasplamsa
kao suvo drvo
u oluji požara i žara.
Neka gori,
želja,
izgori, sagori
i postane vazduh.
Udahni je.

Ako ne, opet pusti.
Neka je bilo,
jer je trebalo da bude.
Neka sraste,
jer je trebalo da sraste.
Neka remeti,
jer je trebalo da remeti.
Nek’ se istopi
kao kristalna pahulja
u sparini toplotnog udara.
Neka se otapa,
sjećanje,
stopi i istopi
i postane vazduh.
Udahni ga.

U sebe udahni mene.
Odveć smo jedno
u jednom Kosmosu.
U jednoj priči,
sa jednim početko
i neizvjesnim krajem.

Nek’ bude.

Nikolina Garača

Kako sve to postigneš, Nina?

U nedavnom razgovoru sa jednim prijateljem kažem mu kako mi u život uvijek dolazi isključivo ono na šta se ja fokusiram. Bilo da su to ljudi koji se bave onim za šta se ja tada interesujem, ili informacije o stvarima koje me zanimaju, predmeti koji su mi potrebni pa ih ja zamislim i tako ih manifestiram – sve mi dođe. “Jeste”, kaže on, “fokus zaista privlači. Moj se život potpuno promjenio od kako pazim na svoje misli, riječi, pažnju i energiju.”

Dobra Vibra – Snovi se ostvaruju!

“A kako ti to uspijevaš?”, pita me drugarica. “Kako sve to postigneš, Nina? Odakle ti snaga i vrijeme za sve te projekte, sastanke, pisanje, putovanja, obuke, i na to sve studiraš i dobro ti ide? Kao da nisi sa ove planete!”

U namjeri da odgovorim na ovo pitanje, sa vama sada dijelim neke od tehnika koje svakodnevno koristim. Ovo nije recept, već uvid u iskustvo nekoga ko se osjeća uspješno. Ove metode mi pomažu da ostanem u šinama sreće i zadovoljstva, ali i da zadržim dovoljno energije, volje i motivacije da koračam još dalje kroz paralelne svjetove.

Napomenuću vas, ako vam neke od ovih ideja zvuče utopistički, nelogično i nerealno, u redu je. Ni meni nije bilo jasno zašto bi neko provodio 5 sati dnevno meditirajući ili šetao sam satima dok ne dobije upalu mišića. Svi nosimo različite životne cipele i naočale kroz koje posmatramo svijet. Ono što radi za mene ne mora da radi za vas.

Maštaj!

– Upitaj se šta stvarno želiš. I kad dođeš do odgovora, ma kakav on bio, prihvati ga. To si trenutno ti, a već u narednoj sekundi imaš priliku da budeš i poželiš nešto drugo.

Na primjer, jedan veliki kontrast u mom životu dogodio se kada sam odlučila da odbijem ponudu za posao u Kanadi i kupim avio-kartu za Zagreb, jednosmjernu. Od Nikoline koja je emigrirala u Kanadu, završila koledž, zaposlila se i počela da gradi svoj život u Torontu, do Nikoline koja nastavlja studij psihologije u Banjaluci, prošlo je – nekoliko sekundi. Moj ego, koji nije želio sebi da “prizna poraz” i odustane od ideje života u Torontu, pao je u drugi plan kada sam mu rekla “U redu je, ti si to namjerio prije dvije godine, ali ja sam porasla. Saznala sam nove stvari o sebi i svijetu, i sada je vrijeme da ponovo preslušam svoje želje, osjećaje i intuiciju.” Nisam mu dala na važnosti prepirući se sa njim ili tražeći opravdanja za svoje nove ideje. Slušala sam svoje srce.

Biće onako kako odabereš.

– Ne pomišljaj i ne govori sebi ono što ne bi govorila drugima. Voli sebe. 

Od djetinjstva sam u sebi nosila veliku težnju ka perfekcionizmu. Moje ambicije baka je karakterisala kao “bolesne”, često mi govoreći da treba da si dam oduška. Često bih svoje uspjehe zanemarivala koncentrišući se na one male dijelove koji su mogli da budu bolji. Fokusirala sam se na prošlost. Moj um si je tada uzimao za pravo da me najstrožije kritikuje i tjera da se “popravim”, da budem još bolja, najbolja – prema kriterijumima koji su idealistički. Kritike sam, pored mnogobrojnijih pohvala, teško prihvatala, jer su u meni budile osjećanje nedovoljnog – nedovoljno dobre, sposobne, motivisane, organizovane, odgovorne itd. Onda sam shvatila: vjerovatno nikad nekome drugom ne bih rekla da je tako nedovoljan. Upravo suprotno, drugima bih isticala njihove snage i vrline. Zašto sam onda sebe opteretila prošlošću i fokusom na “greške”, ako su one u stvari prilika da napredujem i unaprijedim svoje vještime? Promijeni gledište, Nikolina.

Život daje ti krila!

–  Budi drugima ono što želiš da i oni budu tebi. Budi primjer, budi izvor ljubavi, budi sunce i zagrljaj u moru apatije, oblaka i sivila, a tada će i ostalima svanuti.

Danas sam naučila još jednu lekciju. Razmišljala sam o svom partneru; neću reći budućem, jer taj je za mene već sadašnji. Pitala sam se šta je to za mene partnerska ljubav. Kakav je to odnos? Zamišlja sam znakove pažnje, zagrljaje, osmijehe, trenutke obožavanja, poruke, pozive, sreću i podršku – sve to upućeno meni. Drugim riječima, ljubav sam zamislila kao primanje i uzimanje dobrog.

A je li? Nikolina, kako ti to očekuješ da privučeš nekoga ko će da ti daje energiju, ako se ti fokusiraš samo na uzimanje? Vidite li apsurd u mom prijašnjem očekivanju?

Prema prijateljima i članovima porodice ponašam se onako kako želim da se oni ponašaju prema meni. Sjajno nam ide, zaista! Nikad nismo imali zdravije i ispunjenije odnose. Bravo mi! Sada je došao trenutak da to počnem da primjenjujem i na one koje još “nisam upoznala”.

Svemir je tvoj najveći saradnik.

Vjeruj.

Vjerujte da vam u život dolazi samo ono što je najbolje za vas. Ono u šta vjerujete i što poželite će se i ostvariti. Svako jutro meditiram i radim jogu i vjerujem da je moje tijelo prirodno zdravo i inteligentno. I jeste! Vjerujem i afirmišem da mi uvijek dolazi onoliko novca, energije i podrške koliko mi je potrebno. I dolazi! Vjerujem da mogu da postignem sve što poželim, jer na tome radim i to afirmišem svaki dan. I postignem! Vjerujem da mogu da unaprijedim one svoje vještne na koje se usredsredim i kojima se bavim. I unaprjeđujem! Vjerujem da volim i da sam voljena, i da je bezuslovna, beskrajna ljubav posvuda, oko mene i u meni. I jeste! Vjerujem da je za sreću potrebno malo, i da u svakom trenutku mogu biti u Vortex-u, u blagostanju i u miru. U njima sam!

***

Tako život kod mene, nikad bolje. Nadam se da sam vas ovim riječima motivisala i podstaknula da razmislite o svojim navikama i uvjerenjima. I nadam se da vam ta uvjerenja služe. Niko se nije naučen rodio, ali svi smo blagoslovljeni da možemo dalje da učimo i napredujemo. Iskoristimo to!

Šaljem vam zagrljaje!

Situacija, ne problem!

“Nikolina, imaš tu jedan problem…”, reče ona.
“Stani, stani! Nema problema, može samo da bude situacija”, kažem ja.

Grohotom se nasmija i onda reče: “Kako me lijepo ispravi! Pa zaista, ti si nešto posebno…”

Situacija koju mi je opisala odnosila se na to da ništa u životu ne puštam da prođe pored mene. Govorila sam joj o seminaru na koji sam se prijavila, a koji se poklapa sa januarskim ispitnim rokom. Aplikaciju sam poslala jer želim da mi Svemir da zeleno svjetlo za izlazak na drugi, februarski rok. Kaže ona da nikad tako ne bi postupila; prvo bi rješavala ispite, a seminari bi mogli i da sačekaju.

Nađi vremena.

Svakog od nas u životu obilaze poštari. Sve informacije, situacije, događaji i osjećaji dolaze nam sa razlogom, kao i pisma ili e-mailovi. Na nama je da ih primjetimo, prepoznamo kao bitne i na njih odreagujemo. Ako dozvolimo da prođu pored nas, a ne kroz nas, propustili smo poštu za taj dan; poruka odlazi u spam.

Godinama već radim na izoštravanju svojih čula i štimanju svojih frekvencija tako da prepoznam ove poštare kada naiđu. Ako pođemo od toga da se sve dešava sa razlogom, kako onda išta možemo da nazovemo problemom? Problematičnom situacijom možda i da, ali i nju volim da preimenujem u “izazov”. Svaka “prepreka” je prilika da učimo, napredujemo i rastemo.

Ljudi smo pa imamo običaj da se pravimo pametni. Mi smo ti koji znaju šta hoće, kako treba, ko treba, kome i sa kim. Kada se desi da Svemir sprovede drugačije planove, mi patimo. Ego nas ne pušta da priznamo sebi koliko smo mali. Um se bori mehanizmima odbrane kako bi istrajao u svojoj iluziji centra svijeta. Onda se desi zemljotres, uragan ili poplava. Čovjek – makovo zrno, srećan jer je živa glava.

Zašto svaki dan nismo srećni ako je živa glava? Što smo tolike glavonje?

 

Sindrom Kanade i trka za uspjehom

– “Uspori, Nina.”

Nekolicina meni dragih ljudi ovo mi je rekla u posljednjih desetak dana. Moj um odgovorio im je tipičnim mehanizmom zaštite mog ega.

– “Ništa ne brini. Dobro ja balansiram, bar sam se tome u onoj Kanadi naučila. Imam unutrašnji alarm koji se upali kada primjetim da radim previše. Tada si dam oduška i na neko vrijeme sve ostavim po strani. Bavim se onim što me odmara. Sada još imam porodicu i priajtelje uz sebe da mi u tome pomognu. Na to sve, svako jutro za sebe odvojim vrijeme da uradim jogu, izmeditiram i pomolim se. Gdje ću više…”

Jedan mi momak nedavno reče: “Pazi se. Od energije se gori, ali se i izgori.” Đavlu malo bilo.

Večeras sebi govorim da usporim. Pregazila sam samu sebe. U glavi sam si postavila ciljeve koji u mojoj stvarnosti mogu biti realni. Nije nemoguće da u narednih nekoliko mjeseci počnem da radim, da taj posao bude ono što ja zaista volim; nije nemoguće ni da oko sebe imam ljude koje obožavam i tim koji mi je druga porodica; izvodivo je i da opet počnem da se bavim radom sa ljudima…

…na uštrb čega?

Da li da razvučem fakultet na još nekoliko godina? Ili da na izlet odem jedom u 3 mjeseca? Hoću li da nastavim sa planiranjem kafa po dva mjeseca unaprijed, ili da se viđam sa prijateljima tempirana i ograničena narednim sastankom? Želim li da mi bude mrsko kada me neko neplanski posjeti jer ja, za Boga, imam pametnija posla? Po kojoj mjeri udešavam svoj život: karijernoj ili ličnoj? Tražim li ravnotežu u iluziji zadovoljstva postignuća, ili u savršenom miru bivstvovanja? Gdje ja živim, u narednoj godini ili u danas? Primjećujem li uopšte trenutke kada srce želi da mi poraste od ljubavi iz okoline, ili ih proživljavam iznova svaki dan?

Svoja sam očekivanja postavila visoko. Istina je da mi ona omogućavaju da brzo rastem. Drugi su, opravdano, svoja očekivanja od mene podigli još više. Trčećim korakom srljam ka ispunjenju i jednih i drugih. U toj trci se umaram i saplićem. Moj život za mnom kaska.

Ovo nazivam sindrom Kanade. Ako bi trebalo da život tamo opišem jednom riječju, to bi bila trka. Stalno se žuri za nekim idealima, dostignućima i naprecima. Rijetko se stane i uoči kako je život u stvari krasan. Kanadski sistem mnoge tjera da rade po 14 sati dnevno – ako žele da “uspiju”, naravno. A ko to tamo ne bi poželio?

U svojoj 21. godini, usporavam. Odričem se želje za preuranjenim “uspijehom” i dajem si sve vrijeme ovog svijeta da uživam. Ljestvicu očekivnja od same sebe spuštam kako ne bih izgorila. Pa neka mi cijeli svijet kaže kako sporetam, ne valjam i ne trudim se dovoljno; tada ću pogledati nazad.

Nikolina, odmori se. Daleko si dogurala. Svaki sljedeći korak ti je rizičan jer marširaš ispred svoga vremena. Polako, dijete. Budi malo i ono što zaista jesi – dijete.

U potrazi za ljubavnicima (ili pohodu na vjetrenjače)

Odgojiše nas tako da (od)rastamo obmanuti potrebom da se vežemo. Sjedi tu, budi lijepa i čekaj da ti u život dogalopira bijeli konj sa savršenim princom. Budi jak, borben i muško da osvojiš najplodniju bosonogu princezu iz sela. Živi punim plućima da udahneš brak i izdahneš djecu, da budete odani i vrijedni, sagradite kuću i naučite djecu da rade to isto.

Pa dokle, ljudi?

Zar nastavljamo da žmirimo pred patnjom koju smo sebi prouzrokovali? Je li moguće da smo oguglali na praznine i bolove koji u nama vrište? Hoćemo li nastaviti u pohode na vjetrenjače koje odveć mnogima ne služe?

Vratimo se na početak. Šta mi to tražimo? Ljubav u nekome, nekoga u ljubavi, ili oboje? Kažu mi tako ljudi da im je potreban partner ili partnerica. Kažu, ne mogu oni sami; niko ih ne pokreće, ne inspiriše i ne poklanja im pažnju. Onda su usamljeni; kao propali slučaj se osjećaju. Misle da ne idu dobrim putem i da nisu dovoljni, jer zaboga, niko ih ne voli. Ni oni više nikome ne vjeruju. Ni seks nije kakav je bio. Dubioza.

Kod mene se desio preokret. Uspevši se na slojevitu planinu životnih iskustava, svoj svijet sada posmatram drugačije, sa visine.

– Šta ja to želim? – Mir. Zamišljam sebe u apsolutnoj ravnoteži. Sve što mi je potrebno dolazi mi na najbolji mogući način, u pravo vrijeme, baš onako kako treba.

– Kako da budem srećna sama? – U miru. Svi smo mi povezani i ništa nije slučajno. Ljudi oko nas su poštari; na nama je da pisma uzmemo, pročitamo i djelujemo. Ili ne djelujemo; prati srce. Osjeti kako ono kuca bez obzira na druge. Ja sam izvor, nepresušni potok topline i obožavanja života. Sa tog izvora pijemo svi.

– Zar sve ljude da volim? – Sve da voliš. Istinska ljubav ne pita za adresu. Ona se odašilje i putuje Svemirom, odakle je i potekla. Dolazi onima kojima treba da dođe. Suviše smo mali i mi i naši umovi da o tome odlučujemo, kao da tu sposobnost i imamo, pih. Zamislite da vam dođe baš ono što vam je potrebno!

– Zar ja da ništa ne radim, a samo će doći? – Dozvoli da dođe. Množi dijeljenjem. Pokloni da bi ti stigao poklon nazad.

– Kako sad to? – Vjeruj.

Imaj povjerenja i vjeruj.

Nismo mi stvoreni da glumimo princeze i princeve. Za nas nisu ni vjetrenjače ni mora. Tu smo da bismo postojali, razmjenjivali dobre vibre, rasli i uživali. Čvrsto u to vjerujem. U šta ti čvrsto vjeruješ? I kako te služi to uvjerenje?

Meni ovo moje donosi sve bolje i bolje rezultate. Nema pogrešaka. Sve je sa razlogom, dragi ljudi! Time se koncept greške opovrgava. Onda kada imamo izbore, ne biramo mi. Isplanirano je to negdje jer svaki put vodi ka onome gdje treba da vodi.

Ne tugujte. Ne čini nas ovo ništa manjima nego što smo bili u onoj zabludi da se svijet vrti oko nas. Šta više, porasli smo. Shvatimo već jednom, svi smo mi jedno. Ako porastem ja, poraste Svemir. Neki tamo Japanac ili Indijac što meditira  na planini osjeti kvantni skok moje duše, i hvala mu.

I kako sad da ja patim što liježem u krevet sama, ili što me danas niko nije poljubio? Ove fiktivne ideje uopšte nisu bitan faktor za onaj mir i izvor ljubavi u meni. To vam je kao da patim jer je Romeo završio tragično, jer je Bosna i Heregovina na Balkanu, jer je Amerika odabrala Trampa… Nigdje veze. Upitajmo se malo odakle nama ljubav.

Ljubav je iz mene. Ona nastaje iz svemirskog mira, čiji dio je u meni. Kada se dovoljno umirim, mogu čak da ga posmatram i osjećam. Čarobno je, zaista! Taj mir mi daje snagu i pojačava moje vjerovanje da treba da slijedim svoje instinkte i svoje srce. Zato ću te uvijek zagrliti kada osjetim da to tako treba. Zato te neću pitati da li me voliš, nego ću ti pružiti i pokazati voljenje. Daću ti radost jer ona pripada Svemiru i vraća se meni poduplana, uvijek.

Neću vezu, a ni obavezu. Odgovaram Bogu i sebi, a drugima vrata mog srca ostavljam otvorena ka unutra. Izvolite, ako se usudite. Onaj ko treba da dođe, taj dođe i ne pita. Toliko je duša oko nas! Neke su iz istih grupa i to se prepoznaje. Govorim o onim ljudima sa kojima nekako “kliknete”, koji vam baš sjednu na prvu. To su vaše srodne duše. Osjećate li ih?

Valja mi zaključiti ovu priču. Nemam pompezan kraj ni bolju poruku od one: vjerujte.

Kako zračite tako ćete privući.
U šta vjerujete to će vam biti.

Ostavljam vas sa jednom starijom, simboličnom numerom. “U sebe, u sebe, u sebe i nikako spolja!”